Popis stanovništva BiH

Prije svega zahvalnost na inspiraciji za ovaj tekst upućujem pr.dr. Besimu Spahiću bez kojeg sigurno se u ovo ne bih ni uplitao. Po prvi put inspiracija mi nije patetika ili frustracija kao što se do sada dešavalo.

Ono što nikada u našoj državi neće biti jasno to je šta smo mi i ko smo mi. 1. aprila 2013. bi trebao da se održi popis stanovništva BiH ali zbog nedostatka adekvatnog osoblja i organizacije to će se prolongirati za 6 mjeseci. Pa ja, kad gradjevinac radi posao pravnika, električar posao rudara a kuhar posao tokara, gdje neće biti nedostatak adekvatnog osoblja. Niko ne radi ono za što se školovao. Kod nas ionako nikada ništa nije uradjeno kako treba tako da ni popis stanovništva neće. Očekivano najspornija pitanja bila su ona o jeziku, nacionalnoj pripadnosti i vjeroispovijesti, jer su ona, nažalost, u BiH uvijek politička, a ne privatna. Davno smo spoznali da gdje prestaje logika tu počinje BiH. Tako da je kod nas sve moguće, i da se svako miješa u politiku i da se politika miješa svugdje. Isto tako ministar sigurnosti nam može biti likovni umjetnik. Ako se opet zarati vodene boje, tempere i četkicu pa u rat, prva pješadinska.


Svako vuče na svoju stranu, svaka stranka ima svoj "narod". Svugdje u svijetu se zna da postoji samo jedan narod, da imaju nacionalne i vjerske pripadnosti, samo kod nas je to sve izopačeno. Mi imamo tri naroda, tako da je Bošnjak musliman, Hrvat je katolik a pravoslavac je Srbin. Od tolike buke javlja se konfuzija kod ljudi šta su, tako sam kod prijatelja pročitao čestitku povodom Božića koja glasi: "Sretan Božić svim vjernicima hrvatske vjeroispovijesti!". Po toj logici svi katolici na svijetu su Hrvati, svi pravoslavci u Srbi a svi muslimani su Bošnjaci. Ne bih se baš složio s tim, ne znam zbog čega li...
Gledajući obavještenja koja iznose političke stranke u kojima su zastupljeni muslimani koja glase: "Ja sam Bošnjak, vjera mi je Islam a jezik Bosanski". Opet ista stvar, samo malo drugačije napisana. Ja kao Mirsad ne mogu se izjasniti kao Bošnjak ako sam pravoslavac, samo zato što mi  Islam nije vjera  i zato što bih bio proglašen izdajnikom od strane političkih partija u kojima pravoslavci preovladavaju jer se nisam izjasnio kao Srbin. U krajnjem slučaju bio bih linčovan. 1462. godine, godinu dana prije nego što su došle Osmanlije postojala je Bosna u kojoj su živjeli Bošnjani, ne Srbi ne Hrvati nego Bošnjani, i bio je jedan jezik Bosanski, i nije bilo bitno kako se zoveš. I nije to ime naciji i jeziku dao ni musliman, ni katolik, ni pravoslavac već ateista. Sad hvala Bogu imamo svega po troje, što niko nema. Preuzimanjem Islama počela su se davati imena koja su "kao" prirodna za muslimane. Tako ja dobih ime Mirsad koje na Arapskom jeziku znači posmatračka kula. Vjerovatno bi me smatrali ludim kad bi u Arabiji ponavljao posmatračka kula svaki put kad bih se upoznavao s nekim, pukom srećom bi me neko odveo na kulu da osmatram kad sam već toliko navalio.


Pametni šute, naivni vjeruju, i tako smo podijeljeni. Imamo tri historije, odnosno istorije, odnosno povijesti i svaka je prilagodjena odredjenom "narodu". Ranije sam rekao da je u svijetu jedan narod a kod nas tri naroda. Kako ovom narodu objasniti da su tri nacije a ne tri naroda i da ne mora svaki Hrvat biti katolik, svaki Srbin pravoslavac i svaki Bošnjak musliman. Ja učio iz biologije da još osim ljudskog imamo biljni i životinjski svijet. Sve više vjerujem da su to ti narodi kod nas:
1. Ljudski narod - to je ona manjina koja još nije izumrla u BiH, dok u svijetu raste.
2. Biljni narod - to su oni statični koji se nikada ni za šta ne pitaju ili ako su upitani samo sliježu ramenima jer nisu ni navikli da ih se pita.
3. Životinjski narod - e to je ona većina koja je zastupljena na prostorima BiH i koja se sve više radja, dok se u svijetu smanjuje.
Ok ako se ljudi izjasne i kao Srbi i kao Hrvati i kao Bošnjaci, i to nacionalna pripadnost, srce im kuca za drugu državu, ali ne razumijem kako to pomiješaju sa vjerskom pripadnošću. Ja sve više razmišljam da se prijavim kao pripadnik Maja, ne znam samo koje sam onda vjerske pripadnosti? Vjerovatno sam pravoslavac jer ime Maja vuče više na srpsko nego tamo na bliskoistočno ime.
Dakle popis stanovništva u mom krajnjem ishodu bi glasio ovako:
1.Nacionalna pripadnost - Maja (prapraprapradjed mi išao na bauštelu u Meksiko, čovjek švaler teški bio i odatle mi nastala porodica).
2.Vjerska pripadnost - Valjda pravoslavac, a možda i  musliman.
3. Jezik - Da li je BHS ili je samo Bosanski, što bi rekao Izudin Bajrović u filmu Gori vatra - misteryyyy.

Džastin Biber in akšn

Naš balkanski mentalitet je dobro poznat po tome da nije baš popularno izdvajati se od društva i biti drugačiji. Biti drugačiji prvenstveno mislim na to biti neka manjina, kao što su na primjer pederi. Dobro, osoba o koje pišem obični je peder zarobljen u liku svog idola gore pomenutog u naslovu. Malo grube riječi, al šta da se radi, to je ono što vam ostavlja ta osoba kao prvi dojam. Ja onako kao strejt osoba i ne bih dozvolio da mi on ostavlja drugi dojam, bilo bi to malo previše za mene...
Sinoć sam promijenio mjesto izlaska, otišao u drugi grad čisto da vidim ima li neke razlike. Ima razlike. Puno istoga sa drugim imenima. Poznavajući grad, znam i gdje se kakva muzika sluša. Krenuo sam redom u nadi da ću naletjeti na nešto lijepo.
Ono što me iznenadilo je da mjesto gdje se sluša 1.9 turbo-dizel-folk ima neki svoj bonton. Kako sam se iznenadio, još da izadje sunce na zapadu i eto ga, smak svijeta. Znači meni zbog tog bontona nisu dali ući na moje opšte oduševljenje, jer inače ne bih znao ni šta da radim da sam ušao na mjesto punom dekoltea, minica, šminke. Da su me pustili unutra, vjerovatno zbog dotičnih ne bih sat vremena izlazio iz WC-a. Napaćeni bošnjo. U biti sve poznate ličnosti porno industrije ti prodju i kroz glavu i ispred očiju. Ponovno zarobljeno osobe u likovima "poznatih", izgleda ovaj put nesvjesno.
Odem na drugo mjesto, pušta se lagana muzika 80-tih, fino uredjeno mjesto. Tu sam se već osjećao drugačije, kao da sam sam u kafani, čudno baš. Pa i jesam bio sam, kao Stiven Segal u svojim filmovima, nikad nikoga nema, kao da su mi cijelu porodicu pobili, KGB sigurno, a ja sjedim za šankom i uživam u samoći. Neće niko da sluša patetičnu muziku, to taj mentalitet. Ne valja muzika koja te vuče da piješ (tipična scena kad Jose Armanda ostavi žena, a njega cijeli orkestar tamburaša prati, dok se on vuče kući pijan). Malo je drugačiji epilog kod nas i u seriji, ali šta sad, jedino da se tuži rtv servis zbog manipuliranja maloumnika. Je li to manipuliranje ili moć opažanja da kad god žena ostavi nekog glumca on se napije?
Ode mi tekst a ne spomenu bosanskog Džastina Bibera. Treće mjesto je mjesto na kojem se može slušati muzika i malo zaplesati bez značajnih pogleda ostalog dijela publike. Da ne bi bilo neke zabune i miješanja publike sa turbofolk dizelašima, ljudi su svjesno "sklonili" ovu kafanu, gdje je bila neka rock svirka. Odlična svirka, sve najbolje od ex-yu. Nisam zapamtio Yugu ali me muzika natjera i probudi u meni tu neku nostalgiju. Da je i ovaj Biber, koji mi je neprestano ulazio u vidokrug, dio te Yuge brzo bi mi splahnula ta nostalgija....
Momak 20-tih godina, lijepog izgleda (ne privlači me, da se razumijemo) sumnjivih pokreta i još sumnjivijeg načina razgovaranja. Ne znam zašto, ali takve osobe žele da su u centru svega. To je onaj prvi dojam koji ti ostavlja, jednostavno - peder. Peder i homoseksualac na balkanu su totalno različite osobe. Homoseksualac je osoba koja ima sklonosti prema istospolnim partnerima. Peder je osoba koja glumi homoseksualca da bi lakše došao do ženske osoba. To je neka osnovna razlika. Znači naš junak Biber je peder. Ono što je zanimljivo, osim što želi da je u centru pažnje zbog ponašanja, želi da bude u centru pažnje kod osvajanja dobronoseće tridesetogodišnjakinje. Otmjena gospodjica, sa stilom-fiatom, on našminkan, s pirsingom i tetovkom. Ne ide nikako. Gledajući pokušaje osvajanja neosvojive tvrdjave od strane Bibera vidjeo sam više lansiranih odjeba nego što S. Koreja lansira raketa. A Biber se ne može načuditi:
- "Oh my god!"  Mašući rukom preko lica kao da lak na noktima suši. Ne bi me čudilo da upravo to i radi.
- "Šta ba your god. Ne može ti ni bog pomoći, uzalud vam trud svirači."
- "Pa ne mogu da bilivujem, čime sam ja ovo zaslužio." Pa Isidora Bjelica manje razvlači riječi. Pretpostavljam. Da je gospodjici trebalo jedno dijete, rodila bi ga do sada. I vjerovatno bi imao više muškosti u sebi. A ovako, Biber je odlična drugarica koja se divi njenoj kosi.
- "E mali, aj porazgovaraj sa ogledalom pa vidi čime si zaslužio!"
Uvrijedjeni mladi Biber zabaci svoj svileni šal preko ramena, uzdignute glave i pokoje suze, okrenu se i napusti prostoriju kao posljedni peder...

Gosti ili domaćini - ne zna se

Banovići kao mali gradić sasvim ironično imaju veliki broj studenata. U odnosu na ostale gradove, malo i previše. Zbog blizine univerziteta u Tuzli a i izbora fakulteta mnogi studiraju u pomenutom gradu. Vršena anketa u Tuzli i pitanje bilo: "Da li vam smetaju studenti iz Banovića?", 80% ispitanika je na to odgovorilo: "Ma kome mi smetamo!!!"....
Akademski gradjanin - to mnogi shvataju ozbiljno pa se često desi da se to pretvori u tuzlanski gradjanin. Automatski se to iz "student u Tuzli" pretvara u "domaćin u Tuzli", šetaš se ulicom a nemaš neki poseban osjećaj da si u drugom gradu. Malo su ti ulice nepoznate ali ti se komšiluk  uopšte nije promijenio. 119 Mbbr. preslikana u Batvi, raspored malo drugačiji ali lica ista. Onaj komšija što je živio na spratu iznad tebe, i što ga nisi mogao trpiti zbog glasnih cajki, počeo si ga gotiviti jer ti je u domu posudio šolje kad su ti kolege dolazile na kafu u pauzi. Pa red je, komšijski odnosi se moraju poštovati i održavati...
U nekim državama nakon 4 godine se dobije držvljanstvo, da se i u Tuzli dijeli državljanstvo Banovićani bi bili nacionalna većina.
Rodbina koja ti je dolazila subotom, zbog takodje održavanja rodbinskih veza, više ne dolazi u Banoviće, jer tamo se nema kome doći, bujrum u Tuzlu, svi su naši. Sjedi, lezi, noći ima mjesta na podu...
Završilo se predavanje na Rudarskom fakultetu i izašli studenti na polje da zapale cigaretu ili da udahnu svjež vazduh, i kao što je normalno okupe se grupice osoba koje se poznaju. U ovom slučaju imaš tri grupe:
1. Štreberi koji ponavljaju predavanje. To je nekih 10-tak osoba.
2. Narcisi koji su izdvojeni od svih. 5 osoba,nema više i
3. 50 studenata, svakojakih, naravno iz Banovića. Ovo je minimum.
Jest da su Banovići rudarski grad, al kad bih ih onako trpali u jamu ne bi mogli svi stati, a tek da se zaposle, nema toliko štela. Dobro, ljudi su tu da steknu znanje, ne krivim ih, a i druženje je bitno.
Koristeći pauze za ispijanje kafe nemaš vremena za upoznati neke nove osobe, ima studenata i iz drugih gradova, ali dok odeš sa komšijom, sa školskim drugom, sa tečićem , amidžićem, dajdžićem na tu kafu dodje i vrijeme polaganja završnih ispita čime se zvanično završava svaki vid druženja...
Na Elektrotehnici Banovićane je malo teže raspoznati, manje ih ima, ali su opet u znatnoj većini u odnosu na ostale gradove. Njih ni Banovićani ne poznaju, pošto su većina šizofrenici(bar tako bije glas u narodu) i ranije se nisu družili s njima, što bi sad? Tu je teško raspoznati muško od ženska a kamoli Banovićane od ostalih. Jedina olakšica kod muško-ženskog raspoznavanja ti je to što studentice imaju roze digitron. Često ih miješaju sa budućim nastavnicima, profesorima, psiholozima sa Filozofskog fakulteta jer nose naočale. Brzo uvidiš razliku po priči, jedni pričaju o Nikoli Tesli a drugi o Meši Selimoviću.
U studenskom domu stanuje jedno cirka 400 osoba. Da vidite kakva tu sloga vlada, mene uopšte ne čudi kad su sve osobe koje poznaješ cijeli život ili većinu svog života. Nekima dom toliko udje u krv da ostanu stanovati i kad završe školovanje (kad se zaposle), izgleda da više nema ni razlike izmedju studentski i radnički dom.
Na Ekonomskom fakultetu, na jednom predavanju student iz Banovića zamolio profesora u sred predavanja da pusti studente iz tog grada radi nekog okupljanja spomenutih. Nakon što su studenti izašli iz amfiteatra, profesor je morao pozvati svoje asistente da bi imao kome predavati.
E ono što me čudi jeste kako to da ovaj grad do skora nije imao svoj sud. Pravnika, advokata i sudija ima taman toliko da se podmiri cijelo pravosudje BiH. Kad bi se desio sudnji dan  u Banovićima od toliko advokata nema šanse da bi neko završio u paklu(džehenemu).
I za kraj.... 

Tuzla nakon što su Banovićani otišli kući za praznike....

Pitam ja vas, jesu li gosti ili domaćini?

10-ka: Banovići-Živinice-Tuzla(Simin Han)

Malo je šta mjerodavno da se može porediti sa desetkom Litvatransa iz Banovića za Tuzlu i obratno. Ko to nije iskusio, taj nema o čemu da priča društvu o svojim srednjoškolskim ili fakultetskim danima. Teško je sve to strpati u jedan omanji tekst ali eto potrudit ću se.

Sve počinje jutarnjim putovanjem u 6:45 iz Banovića, ako si uspio sjesti u bus to znači da imaš nekoga iz Ribnice ili si se smrznuo čekajući na stanici u "redu". U ovom busu izostaje svaki vid kulture, bontona ili ti ga džentlmenstva. To što si stariji ne daje ti nikakve prednosti, dobrovoljni darivaoc krvi (pliz bičiz pa nismo u bolnici).

 Kratak opis kako izgleda faca onih što sjede. Ako nikada niste vidjeli osobu kako prkosi gravitaciji dok spava uspravno, ovo vam je jedinstvena prilika, Isak Njutn bi posumnjao u sebe i u svoje zakone. Ti koji uspiju sjesti u Banovićima, to im je jedina prednost tokom školovanja, saznat ćete i zbog čega. Mjesta su već odavno popunjena za sjedenje a do Višće je i bus pun. Sve se to začini u Živinicama. Jadan ovaj narod, meni ih nekada bude žao. Imam iskrenu volju da vidim kako jedan živiničanin sjeda na prazno mjesto, koji bi to dogadjaj bio, epic.

Sva ova gužva ima i svoju prednost, nije sve tako sivo, nakupiš informacija za sat vremena putovanja što google ne skupi za mjesec, ako si puke sreće možda se očešeš za neko dupe, rijetke su situacije ali se dešava. Da, ono najvažnije, u zimskom periodu Litvatrans se zagrije tek kod Siporexa, dvije stanice pred presjedanje. Onda moliš Boga da bude gužva ne bi li se neko gurao a ti se ugrijao, sve u svemu moraš treskavicu na trojku uključiti. Temperaturno stanje u busu je direktno proporcionalno vanjskoj temperaturi, znači komotno možeš i s motorom za Tuzlu, bez kacige, nema razlike s tim da je ljeti kud i kamo ljepše na motoru. Normalno, niko ne ide s motorom, da ima toliko para ne bi putovao s Litvatransom, budimo realni.Izbacivajući glavu kroz onu masu ne bi li došao do zraka, naučiš pola holandskog jezika. Naučio bi i japanski da su oni donirali buseve, ali nisu. I sva sreća da nisu, eno u Beogradu su sve japanski busevi s video nadzorom, snimaju baš ona češanja o dupe pa u Japanu prodaju k'o porniće. Naša sreća u nesreći, lijepi Holandjani, duše slatke, samo još da izmisle veće buseve, niko od nas zahvalniji ne bi bio.

Pa ni ova slika nije slučajno nastala, čak ima i adekvatne boje. Ovaj na vratima lijevo se grdno zeznuo kad je ušao na Šićkom, samo do Tuzle htio. Obradovao se BKC-u k'o Sandžaklija Sarajevu. Oni koji imaju najmanje sreće pri presjedanju zna ih zadesiti jutarnja šetnja po južnoj magistrali, ako žuriš na čas/predavanje, onda je jutarnje trčanje pa ako se nisi zagrijao u busu, na trčanju sigurno hoćeš. Za njih takođe važi da je lakše ući u historiju nego u Litvatrans.
Ljeti imate posebne čari, hiljadu i jedan parfem, koji se pretvara u smrad, znoj, stare osobe koje ne daju otvoriti prozor jer će nas naravno sve pobit promaja a onaj smrad nas neće ubiti samo ćemo se ispovraćati!!! Cijelu ovu relaciju bi trebalo preusmjerit do gradine, da se ovi slučajevi direktno proslijede. Jojjj pa kad sjedne baba kraj tebe u odjeći koju nosi toliko često da se rasahla od vlage i mema kao dinar kod piroćanca, i dinar i odjeća kod dotičnih rijetko budu korišteni. Čuvaju ih za "Ne daj Bože". Pa i jest za ne daj Bože. Usmrdilo se, bjež'o ti ne bjež'o po busu, smrad će te stići, to je neminovno.
Isto sve ovo nas očekuje u povratku nazad u 14:05 sa Simin Hana, ali niko ne sjeda u Simin Hanu. Ko zna možda ima i takvih slučajeva da su zbog gužve otišli u Simin Han samo ne bi li sjeli. Možda je kakav etf-ovac i to pokušao, ne bi bilo strano. U ovom slučaju prednost sjedanja imaju difovci i filozofi. Oni što su najduže na birou. Pa trebali su im fakultet napraviti na Ircu da se naviknu na čekanje. Dva u jednom riješe.
Na kraju, putovanje desetkom vam dođe kao nošenje tijesnih cipela. Ne biste ni za šta dali onaj rahatluk kad izađete iz njih.

Nastavak: Tebi treći dio

.... Došlo je vrijeme da se probudim, pomiriti se moram da je više nema, zvuči neizvodljivo ali moram. Previše sam vremena proveo u sobi 2 sa 2 ne pokušavajući ništa. Čak sam se uspio i obrijati, to je veliki korak koji sam načinio u posljednje vrijeme. Sa teškim rukama i nogama izlazem na sunce na koje si me ti nekada posjećala, s tim da je u ovo mnogo teže gledati, tebe sam gledao sa zadovoljstvom. Ovo već prerasta u neku vrstu nervoze, kao da mi nije dovoljno lice osušeno i izborano, još mi sunce fali da ga mršti....
Povlačeći korake po bakarnom lišću aleje, shvatam da je sve oko mene ispunjeno tišinom. Vrijeme je stalo, tu su te liske koje šuškajući jedna od drugu daju mi znak da se još uvijek krećem mada nisam ni svjestan baš šta se dešava, previše je razlike u odnosu na prošlu godinu kad smo istom ovom alejom zajedno šetali, nekada je odisala srećom, radošću, da li je to bilo u mojim očima tada i da li sada opet u mojim očima odiše bolom i tugom, ili se pak nikada ništa nije mijenjalo. Ko će mu ga znati, s drugima nisam ni imao kontakt godinu dana, samo s tobom kroz slike još uvijek sam preživljavao, pretplaćen na tebe kao na narodnju kuhinju, bila si i u tim teškim trenutcima jedini oslonac za nastaviti dalje...
Prolaze dani ja pokušavam da se osvrnem na život i da ga vratim na put kakav je nekada bio. Možda bih i uspio, ali.... Uvijek ima ovo ali. Neko ga s namjerom ostavi u mom životu, čisto da mi pravi nedoumicu...Neko baš nije fer... Ne uspijeva mi da te izbacim iz glave u ovom stanu, u ovoj ulici, u ovom kvartu, u ovom gradu. Previše je stvari koje podsjećaju na tebe da bi se moglo nastaviti u istom bez tebe. Nekada se zapitam da li bi bilo moguće započeti nešto novo na nekom novom mjestu!? Mah, već sam donio odluku i ne mijenja mi se baš tek tako. Vidiš bar sam u tome uznapredovao, konačno sam postao odlučan, sredila se instalacija na južnoj magistrali. Poznavajući tebe  znam da ne bi sigurno bila ponosna na mene što sam baš na ovaj način se promijenio i postao odlučan. Maleno, pošto ne mogu bez tebe, odlučio sam da te potražim, da provedem još koji trenutak s' tobom, samo se nadam da će nas tamo gore neko spojiti, da gore nema niko ništa protiv da budemo zajedno kao što je neko ovdje na zemlji izgleda imao...

                                          

Eto srećo, sve je spremno, za koji trenutak krećem ponovo u potragu za tobom, nadam se da ćemo se uskoro ponovo sresti. Provjerio sam omču, tačno odgovara mom vratu. Vidimo se srećo moja jedina...

Nastavak: Tebi drugi dio

....Spoznaja da si tu kraj mene uvijek mi ulijeva nadu za bolje sutra, osjećam se sigurnijom osobom jer znam da s tobom uvijek sve na dobro izadje, ma koliko loše bilo...Tebi jedino se trudim da vratim mnogo više nego što mi pružaš jer to i zaslužuješ. Znam da ideš kod doktora zbog te neke čudnovate izrasline i da ne želiš da mi kažeš o čemu se radi, nikad mi nisi ni dala povod za brigu, vješto si sve prekrivala, i ovo su mi drugi rekli, biće sve uredu pače moje, luče moje malo...
Sjedeći u sobi i ubijajući dosadu čekao sam samo poziv tvoj da te opet vidim, svakom novom susretu s tobom sam se iznova radovao kao prvi put da je. Zazvonio je telefon, krajnje je vrijeme bilo, već sam se počeo brinuti da ti se nije nešto dogodilo. Kućni broj, hmmm, čudno nema običaj da me zove s kućnog, ma ok je, vjerovatno joj je nestalo kredita.
- "Molim". Javio sam se sav ushićen, kao što i jesam svaki puta kad se čujem sa njom.
S druge strane se ne čuje ništa, samo jecanje prigušeno, sigurno me neko zeza. Napokon neko šapće kroz mikrofon.
-"Nema je....Nije više s nama, napustila nas je....."
Telefon mi ispada iz ruke mimo moje volje, trenutno sam izgubio snagu, snagu za razgovor za razmišljanje, snagu za razgovor i dalja pitanja. Imam samo jednu tačku u koju gledam i iz koje ne mogu da se izvučem, sav fokus je usmjeren u tu tačku, sve je ostalo zamagljeno. Ne vidim, ne čujem,  kroz glavu mi je u djeliću sekunde preletjeo život, ne mogu da vjerujem, jedna  veoma teška knedla mi silazi niz grlo, i ne mogu više da izdržim, počeo sam jecati a malo zatim znatno jače krike ispuštati. Što ona? Što ne ja? Zar je ona onako divna nekome nešto nažao učinila? Aaaa ne, ja u to ne vjerujem, to nije istina.... Uzalud se prevrćem po krevetu, grizem za šta stignem, ništa ne pomaže ni meni ni njoj. Ona se više neće vratiti i to je najgora činjenica koja me proganja....
Otišla si i tako sa sobom odnijela sve što je lijepo, ostavila si tugu i bol, koje svakoga dana sve više rastu u meni, koliko je sve postalo monotono samo to dvoje se i mijenja, i samo rastu. Još poneka dlaka na bradi izraste, ništa više. Otkad te nema, nemam više za koga ni da se spremam, ni sredjujem, nemam za koga ni da kuham, ma, nemam za koga da živim. Sa tobom otišao je i dio mene, jedan dio mene je umro. I ovo jutro je isto kao i prethodnih 193, ništa se promijenilo nije. Ustanem bez volje za životom s kojom liježem u isti onaj krevet koji sam nekada s tobom dijelio, u kome su se dešavale samo divne stvari, koje su prije 193 jutra nestale, jednostavno se izbrisale, odnio ih vjetar...
Izvlačim i posljednji litar chivasa, jedino utočište koje sam pronašao, nije toliko efikasan ali ima učinak, od bola u glavi zaboravim na bol u srcu, bar za trenutak. Pušeći i ove cigarete i prateći dim koji lagano izlazi iz usta svojim vijuganjem stvara slike prošlosti. Slike tebe i mene kako smo nekada sretni bili. Nikada prežaliti neću što nisam našao pravi način da ti izjavim ljubav, na način koji samo ti zaslužuješ....
Ispit ću i ovaj litar za još jedan dokaz da sve što je lijepo, kratko traje. U našem slučaju prekratko...
                                          

Još jedan proći će dan....

Nastavit će se....

Niko kao dijete

Često, vrlo često čujemo pridike od starijih osoba :

"Daj odrasti više, ne budi dijete...", 

"Imaš 20 i kusur a ponašaš se kao dijete".

Nešto kontam, šta to ima toliko loše u tome da budeš dijete, da se ponašaš kao dijete....U svijetu u kojem živimo danas jedino što nas može obradovati jeste dijete, njegov prvi plač te samog tjera na suze radosnice, njegov osmijeh stavlja tebi osmijeh na lice ma koliko ozbiljan bio, sve što je lijepo dijete nosi sa sobom, i valjda iz tog razloga svako od nas nosi dijete u sebi, koje nikada neće odrasti, ma koliko se trudili ostali i tjerali ga da odraste, ono ostaje negdje duboko u nama, smiješi se iz prikrajka, drži odstojanje od onog ozbiljnog i smrknutog lica "zrele" osobe... Svojom ozbiljnošću teško je nekoga oraspoložiti, teško je nasmijati nekoga, a kada se na površini pojavi ono sunašce iz ćoška i obasja sve oko sebe lako je primjetiti da je sve vedrije oko tebe, pa se pitam, čemu odrastenje? Nikad nam ništa nije dobro donijelo, djeca i kad se posvadjaju brzo zaborave i opet su zajedno, kod ozbiljnih osoba to vrlo teže pomirenje ide, a svadja vrlo lako izbije. U krajnjem slučaju i ta svadja dobije šire razmjere pa ne bude dobro, nikako... Da, i djeca imaju svoje i patnje i bolove, čak šta više, i veće nego li odrasle osobe, ali oni to posle, godinama, mudrošću svojom zaborave, izgube iz vida.

                                

Odeš sjedeš na klupu pored osnovne škole,na istu onu gdje si nekada sjedio kad bi bio mali odmor. Sačekaš zvono, i sagledaš 5 minuta radosti, 5 minuta u kojem ti prodju sve one slike kako si ti to nekada sa svojim drugarima iz klupe, iz učionice, isto to radio, 5 minuta tako malo izgleda a tako puno prikaže. Potjera ti suze bez da osjetiš njihovu kretnju, prikradu se od nekuda samo da izadju vani da i one osjete miris dvorište u koje su nekada izlazile posle dobivene loše ocjene....E lijepa vremena bijahu, i onda bi se svako vratio u to djetinjstvo, pa makar i svaki dan da se dobije loša ocjena.               

                                

Čovjek će biti i ostati dijete, ma koliko se trudio da odraste. Meni je drago zbog toga. Na kraju krajeva, taj isti čovjek kako stari sve je veće dijete, razmaženije, skromnije, male stvari su im potrebne da ih usreće, a kad vidiš sretne druge, ne možeš a da i ti ne budeš sretan zbog njih.

Zadrži dijete u sebi i dozvoli mu da izadje samo na površinu, neka ga tu, bar će te u trenutcima depresije i nostalgije vratiti te kroz slike u momente kad si bio sretan i nisi mario ni za šta....

Ha biceps, ha triceps

Udahni, udahni, ulazi nova cura u kafić, ne daj bože da ne primijeti tvoje mišiće....ups, je li ja rekoh mišiće. E pa frajeru, ne zovu se to mišići, ne nabacuju se oni tek tako, preko noći sa steroidima, proteinima, kretainima. Frajeru mišići se nabacuju od lopate, krampe, sjekire,  motorke... De ti malo ubrizgaj tamo neke hemije u sebe pa digni koje kilo željeza i eto ga, biceps 48 cm.... Jao kako dobro izgledamo, pa to je sjajno..... Sjajno za koga, za mačkice, tigrice i ostalo životinjsko carstvo... Takvi još samo trebaju Sandri Africi da se popne uz stepenice jer je toliko niska da se ne može sama popeti već joj trebaju ljestve ili takvi kao ti.... Nećeš tako osvojiti curu kojoj je veći obim mozga od tvog bicepsa.
                                     
- E ćao mačko, hoćeš da pipneš moju ruku, neki kamen mi zastao tu iznad lakta? A hoćeš li?? Moli je kao da je to prvi i posljednji potez osvajanja tvrdjave.
- Ne hvala, mama mi je rekla da ne diram pesticide, mogla bi dobiti osip.... Upsss nešto je djevojka odgovorila antipično.... Dok se ona lijepo provodila sat vremena u nastavku, gospodin još uvijek nije skontao šta je gospodjica htjela reći.... Ma ok, zar je bitno, ukoliko se "motor" od jedne konjske snage previše optereti, mogao bi eksplodirati, zato on ne pokušava da shvati dotičnu i prelazi na novu žrtvu sa potpuno novim pristupom....
- E ćao mačko, hoćeš da pipneš moju ruku, neki kamen mi zastao tu iznad lakta? pomjerajući svoju obrvu gore dole, koju je inače prijepodne počupao i dotjerao pod vaser vagu, vidite to je drastična razlika u osvajanju djevojke... Baš čudno, dobio je isti odgovor, aludirajući na to da je odbijen i da ništa nije razumio.
Medjutim, naći će on sebi utočište za to veče, naletjeti će ona prava ipak, nije zar džaba toliki trud uložio... Doći će jedna s obrnuto proporcionalnom veličinom mozga od njegovog bicepsa, naći će mnogo zajedničkih riječi, čak dvije- tri....aj dobro, četiri i tako će živjeti sretno do kraja večeri....

Tebi

Kažu da je jesen, da je sve tiho, tužno, sivo, jednostavno depresivno. Ne znam, ja baš ne dijelim takvo mišljenje, možda zbog toga što nisam kao drugi, a možda i zbog toga što imam tebe pored sebe. Nikad nisam uspio da pokažem ili bar da kažem ono što mislim i osjećam prema tebi, jer ti si navikla na mene ovakvog, ludog a opet povučenog, ti si jedina koja shvata da sam mnogo puta bio povrijedjen i da sada teško  pokazujem osjećanja. Još uvijek se plašim da iznesem tebi osjećaje, plašim se reakcije, ma kakva god da bila. Da. plašim se pokazati ljudima šta osjećam, ljudi su prestali biti ono što jesu, sve me više plaše njihovi pogledi, nisu ljudski oni topli, kojima te rado pogledaju. Imam osjećaj da su ljudi više životinjski nastrojeni, pa kad bi im rekao šta iskreno mislim, tim životinjskim, vučijim, kandžama bi me jednostavno rastrgali. Žao mi je kad se moram  osvrtati na njih kad si ti u pitanju, mnogo toga lijepoga si mi donijela u život, s tobom ni ova jesen kao kod drugih nije tmurna, za razliku od njih, u trenutcima kad sam s tobom obasja sunce, sklone se sivi oblaci, tvoj osmijeh me liječi od depresije, s tobom čak i zaboravim koje je godišnje doba. Pružaš mi toplinu svojim zagrljajem, oči tvoje svjetlucave učine da probehara u meni život svaki puta kad me njima pogledaš. Nisam ti nikada rekao koliko te volim, možda i iz tog razloga što ne znam to na pravi način reći, možda iz tog razloga što za to ne postoje riječi, ne postoje djela, nadam se iskreno da to osjetiš. Može se osjetiti toliko dovoljno koliko je izraženo. Poznaješ me dovoljno da znaš kako je u meni sve pobrkano, baš kao instalacija na tuzlanskoj magistrali, i ko zna kad će to sve doći na svoje i raditi onako baš kako treba.
Kada odem, tebi samo žurim, jer ti si moj mir, pored tebe bolji sam čovjek, probudiš dijete u meni koje vjeruje u bajke, vjeruje da smo iz nekog svog posebnog svijeta gdje je sve moguće. Taj svijet ponekad vidim u tvojim očima, kada ih duže gledam u dubini primijetim da na svom tom plavetnilu morskom pluta neki čamac, a na čamcu dvije prosijede osobe sjede u zagrljaju i gledaju zalazak sunca. Eeee, ja to vidim nas dvoje, da li u tom trenutku, da li kroz nekoliko godina, ali to smo mi, i zato ne dam da taj osjećaj ode. Rekli su mi da je svijet ogroman, e pa vidiš, cijeli moj svijet meni stane  naručje i ne ispuštam ga tek tako, ja upijam svaki tvoj pokret, uživam dok te gledam i ljubim, uživam dok ti nježno kosu dodirujem.
Gledam kroz prozor tamne sobe kako kiša lije, shvatim, da to nije  kiša, ima neko od gore vidi sve pa plače što smo razdvojeni, tada znam da će sutra biti sunce i da ću biti s tobom i dijeliti još ljepše trenutke. Da je Einstein još uvijek živ, vjerovatno bi mogao na osnovu nas da napiše i formulu za ljubav, možda se neko i nadje da napiše, do tada neka uče iz naše prakse....
                                                    
Nastavit će se....

Puna ljubavi

"Nemoj da bi neko imao predrasude prema djevojci, ona je dobra osoba, zaljubljive prirode, puna ljubavi za sve. Zaljubi se češće nego što je Milka Canić izgovorila "Dobro veče" u slagalici. Imajte razumijevanja, shvatite da je ljubav teška stvar, u njenom slučaju bi to izgledalo poput ovoga: "Pronadje se vrlo često i zadrži vrlo teško"".
Sredilo se djevojče od petnaest ljeta za izlazak u grad, divno izgleda, sve sija na njoj, pozavidjeo bi joj Šićki.
Tata joj je  gradjevinar, izgleda, čovjek ima sav potreban alat za taj zanat ali ga ne koristi, pa normalno da ne koristi, kad ga je kupio svojoj kćerkici, i oblu i mistriju i fanglu i smirgl papir, sve samo da bi se ona mogla srediti i našminkati. Pa sam Avon može izdržavati svojom kupovinom, ne mogu ljudi proizvesti kozmetike koliko ona stavi na sebe. Kažu da je to sve u cilju da je primijete...Pa hejjjjjj, ko je neće primijetiti tako usijanu, jedino Halid B. možda ne bi uspio da je primijeti, i to ako mu prodje sa desne strane. Lijepo je vidjeti sredjeno žensko, da drži do sebe, da izmamiš te poglede, ali na normalan način, a ne kao ti. Svako jutro rodjena majka se s tobom upoznaje kad udješ na vrata bez šminke.

Ok, da se vratimo, uspjela si, privukla si pažnju, izgleda da ti je to jedino u interesu, želiš da se okušaš u svemu jer je sve novo za tebe, ali ne moraš sve probati za jedno školsko polugodište, ostavi bar brak posle osamnaeste godine. Svidjeh joj se momak na prvi pogled, i ona njemu (toliko je bio pijan, nije mogla biti ružna), nisu mogli odoljeti jedno drugome. Ljubav na prvi pogled bješe. Sve je divno, ponedjeljak provode cijeli dan zajedno, sve miriše na proljeće, sve se budi gdje oni kroče, divota. Ko je rekao da bajke ne postoje?
Utorak još divniji, stavio joj je cvijet u kosu da se ozvaniči ta veza, osmijesi s lica jednostavno ne silaze, sve je tako lijepo, tjera te da pomisliš da će vječno trajati. Izjave ljubavi, oduševljenje na svaku dobijenu poruku, već je svima dato do znanja da je on njen prvi i posljednji, da nema dalje, on je vrh. Pa djevojko poznaješ ga toliko koliko ja poznajem računanje trojnog integrala po zatvorenoj površini.
Dodje i srijeda, nešto čudno se dešava, e, nisu proveli mali odmor zajedno, uh, je li nešto krenulo po zlu.
Četvrtak, počela da hladi ljubav k'o ražanj isped vegetarijanca, shvatila je nekim čudom da nije to to.
Petak, ugasi se ljubav "davno" započeta,  još u ponedjeljak, daleka istorija.
Subota, pročitala je status na fb na njegovom zidu od neke "drolje", to jednostavno nije mogao sebi dopustiti, bila je to kap koja je prelila čašu već odavnih nesuglasica. Ja nisam bio ni svjestan kako je ta ljubav zeznuta stvar, toliko se stvari brzo odvijaju i toliko vrijeme sporo teče. Pomislih da bi im jedan kalendar u tom njihovom vremenu mogao trajati bar dvije decenije.
Nije suboti kraj, oplakala je ona tu ljubav za vrijeme ručka, sasvim slučajno dok je rezala luk, nije se mogla suzdržati a da suzu ne pusti. Smogla je snage, uzela mistriju i fanglu, sve lijepo zamazala oblom i pravac diskoteke. Ponovo se djevojče zaljubi. Isti scenarij se ponavlja, ista glavna ženska uloga, samo novi muški statički element u svemu tome.
Nemoj da bi ko imao predrasude prema djevojci, ona je dobra osoba, zaljubljive prirode, puna ljubavi za sve. Zaljubi se češće nego što je Milka Canić izgovorila "Dobro veče" u slagalici. Imajte razumijevanja, shvatite da je ljubav teška stvar, u njenom slučaju bi to izgledalo poput ovoga: "Pronadje se vrlo često i zadrži vrlo teško".

P.S. Sad ima 17 godina i nije udata, možda je čudno kad su takve ljubavi u pitanju i kad već vrijeme tako sporo prolazi,a možda  i nije čudno jer ne ostade niti jedan momak koji je nije "iznevjerio".

Gdje nestade ljubav?

"Ja tebe volim...". Eeee reče strasno, gotovo pa istinito, lijepo je zvučalo, još ljepše bilo čuti....

Dan danas sjednem pa se zapitam, je li to ona tako mislila? Jesam li ja nesto zeznuo, gadno zeznuo, pa se ta ljubav istopila? Šta je čovjek kao ja mogao da učini nešto tako loše pa da te riječi nestanu, jednostavno, ostanu samo kao sjećanja. Neke stvari teško dodju u glavu, a neke ti se same pokažu, svuda oko tebe isti slučajevi, pa ti nekako sve dodje na svoje, a kako gledaš druge, dobijaš neku utjehu, ali ne i nadu da će se nešto tako ponoviti i sutra, ovaj put istinito.
Pogledaš druge, pogledaš nju, vidiš tužne druge, vidiš sretnu nju. Kako je više gledam, sve manje vjerujem da je sretna, sve više vidim kako voli i njega onako kao što je voljela mene. Neko tako mlad a tako iskusan, uostalom, kakvo je to iskustvo, ljubavno, kada je interes u pitanju?
Žensko je razbirljivo, i kao takvo, ispitat će sve o osobi s kojom provodi vrijeme, tako je i ona ispitala i mene i sve o meni... Bio sam savršen za nju, sve dok nije saznala moje materijalno stanje, dok nije saznala da je jedino što joj ja imam ponuditi, ljubav. To njoj nije dovoljno.
- "Dragi od ljubavi se ne živi", odjekuju riječi.... Stegnuo sam šake, otkucaje srca nekako uspio smiriti, za koje mislim da su u tom trenutku oborile neki rekord u otkucajima u minuti, sklopih oči, vratih suze gdje su bile, "Nećete vani, ne sada, pokažite joj da ni meni nije stalo, bar u ovom trenutku, dat ćemo sebi oduška u 4 zida", u sebi prošaptah tek da me suze čuju.
"Ma uredu je, ja nemam što drugo da ti ponudim, naći ćeš ti već nekoga ko će moći, vidim da si u potrazi....E eno neko prodje sa Q7-com, da tebe ne traži?",počeo sam zvučati kao ološ, mali milion stvari mi je prolazilo kroz glavu, osim onoga što trebam reći, pomisli su sve bile upućene na one lijepe trenutke, kojih više neće biti....
Ode, kao da nikada ništa nije bilo, pa i nije, bar s njene strane. Ah da, našla je nekog čiču, svi ga zovu Deda Mraz, valjda zbog poklona koje dijeli, ne znam da li mu je to ime, ali veoma liči na "onog" Deda Mraza, bar po stomaku i boji kose.                                                            
Vidi što su sretni, divno pogledati, drago mi je zbog njih dvoje, sad mogu i ja konačno živnuti, slika mnogo govori. Ja još vjerujem u ljubav, i da ću je negdje naći.

Često mi opet kroz moju glavu prodje misao: " Kad vidiš da je ljubav dobila cijenu, shvatiš da je sve izgubilo vrijednost".