Niko kao dijete

Često, vrlo često čujemo pridike od starijih osoba :

"Daj odrasti više, ne budi dijete...", 

"Imaš 20 i kusur a ponašaš se kao dijete".

Nešto kontam, šta to ima toliko loše u tome da budeš dijete, da se ponašaš kao dijete....U svijetu u kojem živimo danas jedino što nas može obradovati jeste dijete, njegov prvi plač te samog tjera na suze radosnice, njegov osmijeh stavlja tebi osmijeh na lice ma koliko ozbiljan bio, sve što je lijepo dijete nosi sa sobom, i valjda iz tog razloga svako od nas nosi dijete u sebi, koje nikada neće odrasti, ma koliko se trudili ostali i tjerali ga da odraste, ono ostaje negdje duboko u nama, smiješi se iz prikrajka, drži odstojanje od onog ozbiljnog i smrknutog lica "zrele" osobe... Svojom ozbiljnošću teško je nekoga oraspoložiti, teško je nasmijati nekoga, a kada se na površini pojavi ono sunašce iz ćoška i obasja sve oko sebe lako je primjetiti da je sve vedrije oko tebe, pa se pitam, čemu odrastenje? Nikad nam ništa nije dobro donijelo, djeca i kad se posvadjaju brzo zaborave i opet su zajedno, kod ozbiljnih osoba to vrlo teže pomirenje ide, a svadja vrlo lako izbije. U krajnjem slučaju i ta svadja dobije šire razmjere pa ne bude dobro, nikako... Da, i djeca imaju svoje i patnje i bolove, čak šta više, i veće nego li odrasle osobe, ali oni to posle, godinama, mudrošću svojom zaborave, izgube iz vida.

                                

Odeš sjedeš na klupu pored osnovne škole,na istu onu gdje si nekada sjedio kad bi bio mali odmor. Sačekaš zvono, i sagledaš 5 minuta radosti, 5 minuta u kojem ti prodju sve one slike kako si ti to nekada sa svojim drugarima iz klupe, iz učionice, isto to radio, 5 minuta tako malo izgleda a tako puno prikaže. Potjera ti suze bez da osjetiš njihovu kretnju, prikradu se od nekuda samo da izadju vani da i one osjete miris dvorište u koje su nekada izlazile posle dobivene loše ocjene....E lijepa vremena bijahu, i onda bi se svako vratio u to djetinjstvo, pa makar i svaki dan da se dobije loša ocjena.               

                                

Čovjek će biti i ostati dijete, ma koliko se trudio da odraste. Meni je drago zbog toga. Na kraju krajeva, taj isti čovjek kako stari sve je veće dijete, razmaženije, skromnije, male stvari su im potrebne da ih usreće, a kad vidiš sretne druge, ne možeš a da i ti ne budeš sretan zbog njih.

Zadrži dijete u sebi i dozvoli mu da izadje samo na površinu, neka ga tu, bar će te u trenutcima depresije i nostalgije vratiti te kroz slike u momente kad si bio sretan i nisi mario ni za šta....