Tebi

Kažu da je jesen, da je sve tiho, tužno, sivo, jednostavno depresivno. Ne znam, ja baš ne dijelim takvo mišljenje, možda zbog toga što nisam kao drugi, a možda i zbog toga što imam tebe pored sebe. Nikad nisam uspio da pokažem ili bar da kažem ono što mislim i osjećam prema tebi, jer ti si navikla na mene ovakvog, ludog a opet povučenog, ti si jedina koja shvata da sam mnogo puta bio povrijedjen i da sada teško  pokazujem osjećanja. Još uvijek se plašim da iznesem tebi osjećaje, plašim se reakcije, ma kakva god da bila. Da. plašim se pokazati ljudima šta osjećam, ljudi su prestali biti ono što jesu, sve me više plaše njihovi pogledi, nisu ljudski oni topli, kojima te rado pogledaju. Imam osjećaj da su ljudi više životinjski nastrojeni, pa kad bi im rekao šta iskreno mislim, tim životinjskim, vučijim, kandžama bi me jednostavno rastrgali. Žao mi je kad se moram  osvrtati na njih kad si ti u pitanju, mnogo toga lijepoga si mi donijela u život, s tobom ni ova jesen kao kod drugih nije tmurna, za razliku od njih, u trenutcima kad sam s tobom obasja sunce, sklone se sivi oblaci, tvoj osmijeh me liječi od depresije, s tobom čak i zaboravim koje je godišnje doba. Pružaš mi toplinu svojim zagrljajem, oči tvoje svjetlucave učine da probehara u meni život svaki puta kad me njima pogledaš. Nisam ti nikada rekao koliko te volim, možda i iz tog razloga što ne znam to na pravi način reći, možda iz tog razloga što za to ne postoje riječi, ne postoje djela, nadam se iskreno da to osjetiš. Može se osjetiti toliko dovoljno koliko je izraženo. Poznaješ me dovoljno da znaš kako je u meni sve pobrkano, baš kao instalacija na tuzlanskoj magistrali, i ko zna kad će to sve doći na svoje i raditi onako baš kako treba.
Kada odem, tebi samo žurim, jer ti si moj mir, pored tebe bolji sam čovjek, probudiš dijete u meni koje vjeruje u bajke, vjeruje da smo iz nekog svog posebnog svijeta gdje je sve moguće. Taj svijet ponekad vidim u tvojim očima, kada ih duže gledam u dubini primijetim da na svom tom plavetnilu morskom pluta neki čamac, a na čamcu dvije prosijede osobe sjede u zagrljaju i gledaju zalazak sunca. Eeee, ja to vidim nas dvoje, da li u tom trenutku, da li kroz nekoliko godina, ali to smo mi, i zato ne dam da taj osjećaj ode. Rekli su mi da je svijet ogroman, e pa vidiš, cijeli moj svijet meni stane  naručje i ne ispuštam ga tek tako, ja upijam svaki tvoj pokret, uživam dok te gledam i ljubim, uživam dok ti nježno kosu dodirujem.
Gledam kroz prozor tamne sobe kako kiša lije, shvatim, da to nije  kiša, ima neko od gore vidi sve pa plače što smo razdvojeni, tada znam da će sutra biti sunce i da ću biti s tobom i dijeliti još ljepše trenutke. Da je Einstein još uvijek živ, vjerovatno bi mogao na osnovu nas da napiše i formulu za ljubav, možda se neko i nadje da napiše, do tada neka uče iz naše prakse....
                                                    
Nastavit će se....