Popis stanovništva BiH

Prije svega zahvalnost na inspiraciji za ovaj tekst upućujem pr.dr. Besimu Spahiću bez kojeg sigurno se u ovo ne bih ni uplitao. Po prvi put inspiracija mi nije patetika ili frustracija kao što se do sada dešavalo.

Ono što nikada u našoj državi neće biti jasno to je šta smo mi i ko smo mi. 1. aprila 2013. bi trebao da se održi popis stanovništva BiH ali zbog nedostatka adekvatnog osoblja i organizacije to će se prolongirati za 6 mjeseci. Pa ja, kad gradjevinac radi posao pravnika, električar posao rudara a kuhar posao tokara, gdje neće biti nedostatak adekvatnog osoblja. Niko ne radi ono za što se školovao. Kod nas ionako nikada ništa nije uradjeno kako treba tako da ni popis stanovništva neće. Očekivano najspornija pitanja bila su ona o jeziku, nacionalnoj pripadnosti i vjeroispovijesti, jer su ona, nažalost, u BiH uvijek politička, a ne privatna. Davno smo spoznali da gdje prestaje logika tu počinje BiH. Tako da je kod nas sve moguće, i da se svako miješa u politiku i da se politika miješa svugdje. Isto tako ministar sigurnosti nam može biti likovni umjetnik. Ako se opet zarati vodene boje, tempere i četkicu pa u rat, prva pješadinska.


Svako vuče na svoju stranu, svaka stranka ima svoj "narod". Svugdje u svijetu se zna da postoji samo jedan narod, da imaju nacionalne i vjerske pripadnosti, samo kod nas je to sve izopačeno. Mi imamo tri naroda, tako da je Bošnjak musliman, Hrvat je katolik a pravoslavac je Srbin. Od tolike buke javlja se konfuzija kod ljudi šta su, tako sam kod prijatelja pročitao čestitku povodom Božića koja glasi: "Sretan Božić svim vjernicima hrvatske vjeroispovijesti!". Po toj logici svi katolici na svijetu su Hrvati, svi pravoslavci u Srbi a svi muslimani su Bošnjaci. Ne bih se baš složio s tim, ne znam zbog čega li...
Gledajući obavještenja koja iznose političke stranke u kojima su zastupljeni muslimani koja glase: "Ja sam Bošnjak, vjera mi je Islam a jezik Bosanski". Opet ista stvar, samo malo drugačije napisana. Ja kao Mirsad ne mogu se izjasniti kao Bošnjak ako sam pravoslavac, samo zato što mi  Islam nije vjera  i zato što bih bio proglašen izdajnikom od strane političkih partija u kojima pravoslavci preovladavaju jer se nisam izjasnio kao Srbin. U krajnjem slučaju bio bih linčovan. 1462. godine, godinu dana prije nego što su došle Osmanlije postojala je Bosna u kojoj su živjeli Bošnjani, ne Srbi ne Hrvati nego Bošnjani, i bio je jedan jezik Bosanski, i nije bilo bitno kako se zoveš. I nije to ime naciji i jeziku dao ni musliman, ni katolik, ni pravoslavac već ateista. Sad hvala Bogu imamo svega po troje, što niko nema. Preuzimanjem Islama počela su se davati imena koja su "kao" prirodna za muslimane. Tako ja dobih ime Mirsad koje na Arapskom jeziku znači posmatračka kula. Vjerovatno bi me smatrali ludim kad bi u Arabiji ponavljao posmatračka kula svaki put kad bih se upoznavao s nekim, pukom srećom bi me neko odveo na kulu da osmatram kad sam već toliko navalio.


Pametni šute, naivni vjeruju, i tako smo podijeljeni. Imamo tri historije, odnosno istorije, odnosno povijesti i svaka je prilagodjena odredjenom "narodu". Ranije sam rekao da je u svijetu jedan narod a kod nas tri naroda. Kako ovom narodu objasniti da su tri nacije a ne tri naroda i da ne mora svaki Hrvat biti katolik, svaki Srbin pravoslavac i svaki Bošnjak musliman. Ja učio iz biologije da još osim ljudskog imamo biljni i životinjski svijet. Sve više vjerujem da su to ti narodi kod nas:
1. Ljudski narod - to je ona manjina koja još nije izumrla u BiH, dok u svijetu raste.
2. Biljni narod - to su oni statični koji se nikada ni za šta ne pitaju ili ako su upitani samo sliježu ramenima jer nisu ni navikli da ih se pita.
3. Životinjski narod - e to je ona većina koja je zastupljena na prostorima BiH i koja se sve više radja, dok se u svijetu smanjuje.
Ok ako se ljudi izjasne i kao Srbi i kao Hrvati i kao Bošnjaci, i to nacionalna pripadnost, srce im kuca za drugu državu, ali ne razumijem kako to pomiješaju sa vjerskom pripadnošću. Ja sve više razmišljam da se prijavim kao pripadnik Maja, ne znam samo koje sam onda vjerske pripadnosti? Vjerovatno sam pravoslavac jer ime Maja vuče više na srpsko nego tamo na bliskoistočno ime.
Dakle popis stanovništva u mom krajnjem ishodu bi glasio ovako:
1.Nacionalna pripadnost - Maja (prapraprapradjed mi išao na bauštelu u Meksiko, čovjek švaler teški bio i odatle mi nastala porodica).
2.Vjerska pripadnost - Valjda pravoslavac, a možda i  musliman.
3. Jezik - Da li je BHS ili je samo Bosanski, što bi rekao Izudin Bajrović u filmu Gori vatra - misteryyyy.

Džastin Biber in akšn

Naš balkanski mentalitet je dobro poznat po tome da nije baš popularno izdvajati se od društva i biti drugačiji. Biti drugačiji prvenstveno mislim na to biti neka manjina, kao što su na primjer pederi. Dobro, osoba o koje pišem obični je peder zarobljen u liku svog idola gore pomenutog u naslovu. Malo grube riječi, al šta da se radi, to je ono što vam ostavlja ta osoba kao prvi dojam. Ja onako kao strejt osoba i ne bih dozvolio da mi on ostavlja drugi dojam, bilo bi to malo previše za mene...
Sinoć sam promijenio mjesto izlaska, otišao u drugi grad čisto da vidim ima li neke razlike. Ima razlike. Puno istoga sa drugim imenima. Poznavajući grad, znam i gdje se kakva muzika sluša. Krenuo sam redom u nadi da ću naletjeti na nešto lijepo.
Ono što me iznenadilo je da mjesto gdje se sluša 1.9 turbo-dizel-folk ima neki svoj bonton. Kako sam se iznenadio, još da izadje sunce na zapadu i eto ga, smak svijeta. Znači meni zbog tog bontona nisu dali ući na moje opšte oduševljenje, jer inače ne bih znao ni šta da radim da sam ušao na mjesto punom dekoltea, minica, šminke. Da su me pustili unutra, vjerovatno zbog dotičnih ne bih sat vremena izlazio iz WC-a. Napaćeni bošnjo. U biti sve poznate ličnosti porno industrije ti prodju i kroz glavu i ispred očiju. Ponovno zarobljeno osobe u likovima "poznatih", izgleda ovaj put nesvjesno.
Odem na drugo mjesto, pušta se lagana muzika 80-tih, fino uredjeno mjesto. Tu sam se već osjećao drugačije, kao da sam sam u kafani, čudno baš. Pa i jesam bio sam, kao Stiven Segal u svojim filmovima, nikad nikoga nema, kao da su mi cijelu porodicu pobili, KGB sigurno, a ja sjedim za šankom i uživam u samoći. Neće niko da sluša patetičnu muziku, to taj mentalitet. Ne valja muzika koja te vuče da piješ (tipična scena kad Jose Armanda ostavi žena, a njega cijeli orkestar tamburaša prati, dok se on vuče kući pijan). Malo je drugačiji epilog kod nas i u seriji, ali šta sad, jedino da se tuži rtv servis zbog manipuliranja maloumnika. Je li to manipuliranje ili moć opažanja da kad god žena ostavi nekog glumca on se napije?
Ode mi tekst a ne spomenu bosanskog Džastina Bibera. Treće mjesto je mjesto na kojem se može slušati muzika i malo zaplesati bez značajnih pogleda ostalog dijela publike. Da ne bi bilo neke zabune i miješanja publike sa turbofolk dizelašima, ljudi su svjesno "sklonili" ovu kafanu, gdje je bila neka rock svirka. Odlična svirka, sve najbolje od ex-yu. Nisam zapamtio Yugu ali me muzika natjera i probudi u meni tu neku nostalgiju. Da je i ovaj Biber, koji mi je neprestano ulazio u vidokrug, dio te Yuge brzo bi mi splahnula ta nostalgija....
Momak 20-tih godina, lijepog izgleda (ne privlači me, da se razumijemo) sumnjivih pokreta i još sumnjivijeg načina razgovaranja. Ne znam zašto, ali takve osobe žele da su u centru svega. To je onaj prvi dojam koji ti ostavlja, jednostavno - peder. Peder i homoseksualac na balkanu su totalno različite osobe. Homoseksualac je osoba koja ima sklonosti prema istospolnim partnerima. Peder je osoba koja glumi homoseksualca da bi lakše došao do ženske osoba. To je neka osnovna razlika. Znači naš junak Biber je peder. Ono što je zanimljivo, osim što želi da je u centru pažnje zbog ponašanja, želi da bude u centru pažnje kod osvajanja dobronoseće tridesetogodišnjakinje. Otmjena gospodjica, sa stilom-fiatom, on našminkan, s pirsingom i tetovkom. Ne ide nikako. Gledajući pokušaje osvajanja neosvojive tvrdjave od strane Bibera vidjeo sam više lansiranih odjeba nego što S. Koreja lansira raketa. A Biber se ne može načuditi:
- "Oh my god!"  Mašući rukom preko lica kao da lak na noktima suši. Ne bi me čudilo da upravo to i radi.
- "Šta ba your god. Ne može ti ni bog pomoći, uzalud vam trud svirači."
- "Pa ne mogu da bilivujem, čime sam ja ovo zaslužio." Pa Isidora Bjelica manje razvlači riječi. Pretpostavljam. Da je gospodjici trebalo jedno dijete, rodila bi ga do sada. I vjerovatno bi imao više muškosti u sebi. A ovako, Biber je odlična drugarica koja se divi njenoj kosi.
- "E mali, aj porazgovaraj sa ogledalom pa vidi čime si zaslužio!"
Uvrijedjeni mladi Biber zabaci svoj svileni šal preko ramena, uzdignute glave i pokoje suze, okrenu se i napusti prostoriju kao posljedni peder...

Gosti ili domaćini - ne zna se

Banovići kao mali gradić sasvim ironično imaju veliki broj studenata. U odnosu na ostale gradove, malo i previše. Zbog blizine univerziteta u Tuzli a i izbora fakulteta mnogi studiraju u pomenutom gradu. Vršena anketa u Tuzli i pitanje bilo: "Da li vam smetaju studenti iz Banovića?", 80% ispitanika je na to odgovorilo: "Ma kome mi smetamo!!!"....
Akademski gradjanin - to mnogi shvataju ozbiljno pa se često desi da se to pretvori u tuzlanski gradjanin. Automatski se to iz "student u Tuzli" pretvara u "domaćin u Tuzli", šetaš se ulicom a nemaš neki poseban osjećaj da si u drugom gradu. Malo su ti ulice nepoznate ali ti se komšiluk  uopšte nije promijenio. 119 Mbbr. preslikana u Batvi, raspored malo drugačiji ali lica ista. Onaj komšija što je živio na spratu iznad tebe, i što ga nisi mogao trpiti zbog glasnih cajki, počeo si ga gotiviti jer ti je u domu posudio šolje kad su ti kolege dolazile na kafu u pauzi. Pa red je, komšijski odnosi se moraju poštovati i održavati...
U nekim državama nakon 4 godine se dobije držvljanstvo, da se i u Tuzli dijeli državljanstvo Banovićani bi bili nacionalna većina.
Rodbina koja ti je dolazila subotom, zbog takodje održavanja rodbinskih veza, više ne dolazi u Banoviće, jer tamo se nema kome doći, bujrum u Tuzlu, svi su naši. Sjedi, lezi, noći ima mjesta na podu...
Završilo se predavanje na Rudarskom fakultetu i izašli studenti na polje da zapale cigaretu ili da udahnu svjež vazduh, i kao što je normalno okupe se grupice osoba koje se poznaju. U ovom slučaju imaš tri grupe:
1. Štreberi koji ponavljaju predavanje. To je nekih 10-tak osoba.
2. Narcisi koji su izdvojeni od svih. 5 osoba,nema više i
3. 50 studenata, svakojakih, naravno iz Banovića. Ovo je minimum.
Jest da su Banovići rudarski grad, al kad bih ih onako trpali u jamu ne bi mogli svi stati, a tek da se zaposle, nema toliko štela. Dobro, ljudi su tu da steknu znanje, ne krivim ih, a i druženje je bitno.
Koristeći pauze za ispijanje kafe nemaš vremena za upoznati neke nove osobe, ima studenata i iz drugih gradova, ali dok odeš sa komšijom, sa školskim drugom, sa tečićem , amidžićem, dajdžićem na tu kafu dodje i vrijeme polaganja završnih ispita čime se zvanično završava svaki vid druženja...
Na Elektrotehnici Banovićane je malo teže raspoznati, manje ih ima, ali su opet u znatnoj većini u odnosu na ostale gradove. Njih ni Banovićani ne poznaju, pošto su većina šizofrenici(bar tako bije glas u narodu) i ranije se nisu družili s njima, što bi sad? Tu je teško raspoznati muško od ženska a kamoli Banovićane od ostalih. Jedina olakšica kod muško-ženskog raspoznavanja ti je to što studentice imaju roze digitron. Često ih miješaju sa budućim nastavnicima, profesorima, psiholozima sa Filozofskog fakulteta jer nose naočale. Brzo uvidiš razliku po priči, jedni pričaju o Nikoli Tesli a drugi o Meši Selimoviću.
U studenskom domu stanuje jedno cirka 400 osoba. Da vidite kakva tu sloga vlada, mene uopšte ne čudi kad su sve osobe koje poznaješ cijeli život ili većinu svog života. Nekima dom toliko udje u krv da ostanu stanovati i kad završe školovanje (kad se zaposle), izgleda da više nema ni razlike izmedju studentski i radnički dom.
Na Ekonomskom fakultetu, na jednom predavanju student iz Banovića zamolio profesora u sred predavanja da pusti studente iz tog grada radi nekog okupljanja spomenutih. Nakon što su studenti izašli iz amfiteatra, profesor je morao pozvati svoje asistente da bi imao kome predavati.
E ono što me čudi jeste kako to da ovaj grad do skora nije imao svoj sud. Pravnika, advokata i sudija ima taman toliko da se podmiri cijelo pravosudje BiH. Kad bi se desio sudnji dan  u Banovićima od toliko advokata nema šanse da bi neko završio u paklu(džehenemu).
I za kraj.... 

Tuzla nakon što su Banovićani otišli kući za praznike....

Pitam ja vas, jesu li gosti ili domaćini?

10-ka: Banovići-Živinice-Tuzla(Simin Han)

Malo je šta mjerodavno da se može porediti sa desetkom Litvatransa iz Banovića za Tuzlu i obratno. Ko to nije iskusio, taj nema o čemu da priča društvu o svojim srednjoškolskim ili fakultetskim danima. Teško je sve to strpati u jedan omanji tekst ali eto potrudit ću se.

Sve počinje jutarnjim putovanjem u 6:45 iz Banovića, ako si uspio sjesti u bus to znači da imaš nekoga iz Ribnice ili si se smrznuo čekajući na stanici u "redu". U ovom busu izostaje svaki vid kulture, bontona ili ti ga džentlmenstva. To što si stariji ne daje ti nikakve prednosti, dobrovoljni darivaoc krvi (pliz bičiz pa nismo u bolnici).

 Kratak opis kako izgleda faca onih što sjede. Ako nikada niste vidjeli osobu kako prkosi gravitaciji dok spava uspravno, ovo vam je jedinstvena prilika, Isak Njutn bi posumnjao u sebe i u svoje zakone. Ti koji uspiju sjesti u Banovićima, to im je jedina prednost tokom školovanja, saznat ćete i zbog čega. Mjesta su već odavno popunjena za sjedenje a do Višće je i bus pun. Sve se to začini u Živinicama. Jadan ovaj narod, meni ih nekada bude žao. Imam iskrenu volju da vidim kako jedan živiničanin sjeda na prazno mjesto, koji bi to dogadjaj bio, epic.

Sva ova gužva ima i svoju prednost, nije sve tako sivo, nakupiš informacija za sat vremena putovanja što google ne skupi za mjesec, ako si puke sreće možda se očešeš za neko dupe, rijetke su situacije ali se dešava. Da, ono najvažnije, u zimskom periodu Litvatrans se zagrije tek kod Siporexa, dvije stanice pred presjedanje. Onda moliš Boga da bude gužva ne bi li se neko gurao a ti se ugrijao, sve u svemu moraš treskavicu na trojku uključiti. Temperaturno stanje u busu je direktno proporcionalno vanjskoj temperaturi, znači komotno možeš i s motorom za Tuzlu, bez kacige, nema razlike s tim da je ljeti kud i kamo ljepše na motoru. Normalno, niko ne ide s motorom, da ima toliko para ne bi putovao s Litvatransom, budimo realni.Izbacivajući glavu kroz onu masu ne bi li došao do zraka, naučiš pola holandskog jezika. Naučio bi i japanski da su oni donirali buseve, ali nisu. I sva sreća da nisu, eno u Beogradu su sve japanski busevi s video nadzorom, snimaju baš ona češanja o dupe pa u Japanu prodaju k'o porniće. Naša sreća u nesreći, lijepi Holandjani, duše slatke, samo još da izmisle veće buseve, niko od nas zahvalniji ne bi bio.

Pa ni ova slika nije slučajno nastala, čak ima i adekvatne boje. Ovaj na vratima lijevo se grdno zeznuo kad je ušao na Šićkom, samo do Tuzle htio. Obradovao se BKC-u k'o Sandžaklija Sarajevu. Oni koji imaju najmanje sreće pri presjedanju zna ih zadesiti jutarnja šetnja po južnoj magistrali, ako žuriš na čas/predavanje, onda je jutarnje trčanje pa ako se nisi zagrijao u busu, na trčanju sigurno hoćeš. Za njih takođe važi da je lakše ući u historiju nego u Litvatrans.
Ljeti imate posebne čari, hiljadu i jedan parfem, koji se pretvara u smrad, znoj, stare osobe koje ne daju otvoriti prozor jer će nas naravno sve pobit promaja a onaj smrad nas neće ubiti samo ćemo se ispovraćati!!! Cijelu ovu relaciju bi trebalo preusmjerit do gradine, da se ovi slučajevi direktno proslijede. Jojjj pa kad sjedne baba kraj tebe u odjeći koju nosi toliko često da se rasahla od vlage i mema kao dinar kod piroćanca, i dinar i odjeća kod dotičnih rijetko budu korišteni. Čuvaju ih za "Ne daj Bože". Pa i jest za ne daj Bože. Usmrdilo se, bjež'o ti ne bjež'o po busu, smrad će te stići, to je neminovno.
Isto sve ovo nas očekuje u povratku nazad u 14:05 sa Simin Hana, ali niko ne sjeda u Simin Hanu. Ko zna možda ima i takvih slučajeva da su zbog gužve otišli u Simin Han samo ne bi li sjeli. Možda je kakav etf-ovac i to pokušao, ne bi bilo strano. U ovom slučaju prednost sjedanja imaju difovci i filozofi. Oni što su najduže na birou. Pa trebali su im fakultet napraviti na Ircu da se naviknu na čekanje. Dva u jednom riješe.
Na kraju, putovanje desetkom vam dođe kao nošenje tijesnih cipela. Ne biste ni za šta dali onaj rahatluk kad izađete iz njih.