Sjedeći u sobi i ubijajući dosadu čekao sam samo poziv tvoj da te opet vidim, svakom novom susretu s tobom sam se iznova radovao kao prvi put da je. Zazvonio je telefon, krajnje je vrijeme bilo, već sam se počeo brinuti da ti se nije nešto dogodilo. Kućni broj, hmmm, čudno nema običaj da me zove s kućnog, ma ok je, vjerovatno joj je nestalo kredita.
- "Molim". Javio sam se sav ushićen, kao što i jesam svaki puta kad se čujem sa njom.
S druge strane se ne čuje ništa, samo jecanje prigušeno, sigurno me neko zeza. Napokon neko šapće kroz mikrofon.
-"Nema je....Nije više s nama, napustila nas je....."
Telefon mi ispada iz ruke mimo moje volje, trenutno sam izgubio snagu, snagu za razgovor za razmišljanje, snagu za razgovor i dalja pitanja. Imam samo jednu tačku u koju gledam i iz koje ne mogu da se izvučem, sav fokus je usmjeren u tu tačku, sve je ostalo zamagljeno. Ne vidim, ne čujem, kroz glavu mi je u djeliću sekunde preletjeo život, ne mogu da vjerujem, jedna veoma teška knedla mi silazi niz grlo, i ne mogu više da izdržim, počeo sam jecati a malo zatim znatno jače krike ispuštati. Što ona? Što ne ja? Zar je ona onako divna nekome nešto nažao učinila? Aaaa ne, ja u to ne vjerujem, to nije istina.... Uzalud se prevrćem po krevetu, grizem za šta stignem, ništa ne pomaže ni meni ni njoj. Ona se više neće vratiti i to je najgora činjenica koja me proganja....
Otišla si i tako sa sobom odnijela sve što je lijepo, ostavila si tugu i bol, koje svakoga dana sve više rastu u meni, koliko je sve postalo monotono samo to dvoje se i mijenja, i samo rastu. Još poneka dlaka na bradi izraste, ništa više. Otkad te nema, nemam više za koga ni da se spremam, ni sredjujem, nemam za koga ni da kuham, ma, nemam za koga da živim. Sa tobom otišao je i dio mene, jedan dio mene je umro. I ovo jutro je isto kao i prethodnih 193, ništa se promijenilo nije. Ustanem bez volje za životom s kojom liježem u isti onaj krevet koji sam nekada s tobom dijelio, u kome su se dešavale samo divne stvari, koje su prije 193 jutra nestale, jednostavno se izbrisale, odnio ih vjetar...
Izvlačim i posljednji litar chivasa, jedino utočište koje sam pronašao, nije toliko efikasan ali ima učinak, od bola u glavi zaboravim na bol u srcu, bar za trenutak. Pušeći i ove cigarete i prateći dim koji lagano izlazi iz usta svojim vijuganjem stvara slike prošlosti. Slike tebe i mene kako smo nekada sretni bili. Nikada prežaliti neću što nisam našao pravi način da ti izjavim ljubav, na način koji samo ti zaslužuješ....
Ispit ću i ovaj litar za još jedan dokaz da sve što je lijepo, kratko traje. U našem slučaju prekratko...
Još jedan proći će dan....
:/ to be continue; jedva cekam :/
OdgovoriIzbrišisve u svoje vrijeme :))
OdgovoriIzbriši