U Tuzli izbio sukob između katolika i muslimana

Eeee jest vas lijepo navući naslovom na tekst, ali nema veze, nije prvi put da pokazujemo svoju naivnost. Jedna od najžalosnijih statistika jeste da nas najviše zanima međunacionalna svađa, eventualno tuča ili ubistvo. Još bi bolje odjeknuo tekst da sam napisao da je katoliki ubio muslimana, ili obratno...
Nego, nije to tema naše emisije.

Tako je večeras na području Tuzle zabilježen sukob većeg broja pripadnika katoličke i islamske vjeroispovijesti. Da stvar bude gora, priključili su i pravoslavci - gdje ćeš ložit vatru bez upaljača ili šibice, može ono, ali teško. Eh, tako večeras izgleda Tuzla, sva u sukobima. Katolici isprovocirali, muslimani se našli uvrijeđeni pa se zagužvalo. Pravoslavci se našli uvrijeđeni što dotični gužvaju, a njih niko nije zvao. Kako može gužvanje proći bez srca junačkog? Gužvalo se nadugo i naširoko dok voda na usta nije počela curiti akterima. To je bio znak da se mora stati i sjesti, a onda po starom dobrom običaju zaliti. 
Glavni provokatori, katolici, inače N.N. lica, su naime kako doznajem  napravili bolju baklavu nego li muslimani za Bajram. To je izazvalo opštu hajku među uvrijeđenim pa su svi "đuture" porodično nasrnuli na komšije katolike i njihovu gozbu. Kako može biti bolja baklava za Badnjak nego li za Bajram. 

Ispitivajući čija je baklava bolja, od uzoraka nije ostalo ništa, a da se tragovi zataškaju pomogli su i pravoslavci koji su upali u gužvu u međuvremenu. Kantonalno tužilaštvo TK izavši na uviđaj nije mogla podnijeti tužbu ni protiv muslimana ni protiv pravoslavaca jer nema dokaza. Što bi jedan stari bh. umjetnik rekao: "Nema dokaza, nema djela!"

Nikada nisam bio ponosan što se radujemo stvarima koje su inače normalne u svijetu, samo nisu normalne kod nas. Da li je večeras Bajram ili Badnjak, nije sigurno, em zbog baklave, em zbog radosti i veselja sviju. Jedina stvar na koju sam ponosan jeste ta da su praznici jedini dani u kojima pokazujemo zube siromaštvu i neimaštini - sve je čisto, uglađeno i fino.

Na kraju, ovaj tekst bih završio još jednom izrekom, i to Cezarovom, a ona glasi: "Lijepo je rat ratovati sa lijepim ženama, a još je ljepše u BiH ratovati sa komšijom druge vjere oko toga čija je baklava bolja.". Znao je Cezar još u svoje vrijeme da sve baklave vode u Rim.


P.S. Curik, ne trči pred rudu i ne zaključuj na osnovu naslova.

Kako je nastao Tolstojevski

Kako bi to lijepo izgledalo da se radi o fuziji mozgova Leva i Fjodora i eto ja nastao. Kamo sreće, ali želje moje pusti snovi. Riječ je samo o običnoj igri riječi, tj. dvojice umjetnika koja potekla od Balaševića, ako sam dobro informisan, a primjenjena je na jednoj djevojci....

Iako je blog nastao tek prošle godine, svoj naziv ima još od 2010. godine i glavni krivac je jedna djevojka. Em što je zaslužna što imam pseudonim, em je zaslužna što imam blog....

Tada je još i bio aktuelan popularni mig33. Najbolja uloga mu je bila pred spavanje, legneš i "migaš", malo na lijevo oko, malo na desno, dok ne zaspiš. Te famozne 2010. boravio sam u Sarajevu na pripremama za prijemni ispit na fakultet. Od jednomjesečnih priprema i testove jedino što je vrijedno zapamtiti jeste kako je nastao naziv Tolstojevski. Ostali rezultati i nisu toliko vrijedni pomena. 

Odmarajući se jedno veče ušao sam na mig da porazgovaram sa osobama koje nisam dugo vidio, a niti čuo. Ulazeći u sve dublji razgovor sa jednom djevojkom počeo sam da izmišljam kojekakve aforizme u nadi da će donijeti nekog uspjeha kod dotične. Da iole sadržim u sebi nešto od Tolstoja mogao bih se nadati da ću imati bar ljubavni život kao on, ovako ništa. 
Tako je bilo i sa djevojkom koja se spominje u razgovoru. Nije se dogodila nikakva ljubav, ali što je još gore, nakon svakog aforizma ubijala me u pojam riječima: "Šta meni tu pričaš koješta. Idi tamo nekoj drugoj prosipaj te fazone ja sam to prošla davno." 
Sedamnaest joj godino ona je to prošla davno. Pitam se samo kad. U obdaništu? Doduše, ako su ti u obdaništu pričali aforizme kao ja te 2010., mogu se ja pozdraviti sa ljubavnim životom.
Pokušao sam se ja izvaditi iz te situacije, ali je sve bilo gore. Ja novi kompliment, a ona: "Jao kako si ti naporna osoba. Pa ne možeš to meni pisati, već sam ti rekla. Ja sam čitala mnogo knjiga i već sve te fazone znam. Ofiran si previše." 
Juh Radosave, neko moje aforizme već napisao a da ih ja nisam ni pročitao. Ako su Tolstoj i Dostojevski ti koji su prepisavali, morat ću ih ganjati zbog autorskih prava. Tada mi autorska prava nisu bila ni na pameti, već sam gledao da što bolje migam i da se što manje preznojam od "ofirnosti".
Već sam bio na vrhuncu strpljena i nisam mogao čitati jednosmjerni razgovor egoistične osobe pa sam odlučio da promijenim temu. Odlučio sam da razgovaramo o knjigama, vidim da to najbolje zna. 
I ta tema, karakteristično egoistima, išla je u jednom smijeru: 
"Pa mislim ovaj, ja više ne znam gdje ću sa svim ovim knjigama. Želim da kupim novu a nemam prostora u sobi da je poslije odložim od svih knjiga. Ovi novi kvazi bestseleri, tako su providni, kao niskobudžetni holivudski film."
E baš bi mi je bilo interesantno čuti tako jedno poređenje i još da u Holivudu postoji niskobudžetni film. Ma ok je i to, samo da se ja prilagodim temi pa da počnemo jedan normalan razgovor. Odlučim da joj postavim jedno bezazleno pitanje, nema se više ni strpljenja:
Pa dobro djevojčice kad već tako puno čitaš, a i ne voliš kvazi bestselere da ja tebe pitam, jesi li čitala šta od Tolstojevskog?
-Hmm. Pa ovaj, jesam neke knjige, sada im se ne mogu sjetiti naziva...

Ostade u prašini samo glas joj zazvoni: " Ako opet prođeš svrati ponekad."


Više na: http://drarslanagic.blogspot.com

Facebook - Infuzija koja život znači

Brate, daj mi mobitel samo da malo uđem na face znaš da nemam na mobitelu wi-fi. Pa brate, ne znači ti ništa, a meni mnogo. Eee, ako si brat dat ćeš mi na pet minuta. Evo, ti pričaj sa Mikijem dok se ja ne smirim na facebook-u.

Facebook je komercijalna internetska društvena mreža koju je 2004. godine osnovao Mark Zuckerberg, bivši student Harvarda. U svojim počecima, Facebook je bio namijenjen samo studentima sveučilišta na Harvardu koji su tim putem mogli međusobno komunicirati i razmjenjivati informacije. Kasnije, mnoga druga sveučilišta, srednje škole i velike kompanije širom svijeta priključile su se mreži.

Osim tračeva, facebook-om ne kruže nikakve druge informacije. Samo starlete koriste facebook u komercijalne svrhe. Društvena mreža je samo zato što se cijelo društvo okupilo tu pa će i mali Mujica.

S obzirom da su u svijetu već angažovani ljudi i institucije za liječenje od ovisnosti prema facebook-u, mogli bi proglasiti i kafiće lokalnim dilerima. Izlazak na jednu kafu sa društvom sa sobom nosi ultimatum: Izlazimo u kafić gdje ima wireless i ne pričaj mi ništa dok sam na facebook-u.
Nedavno su učitelji i nastavnici u jednoj osnovnoj školi apelovale roditelje da djeci isključe internet i da im zabrane pristup internetu. Ukoliko se ovo proširi na više osnovnih škola uskoro bi mogla ispred zgrade parlamenta proteste sa transparentima: Imam tlinest godina i imam pjavo na intelnet!
Mislim da bi to bili najmasovniji protesti posle onih za JMBG, čak bi iste osobe protestovale (13-).

Srozava nam se komunikacija, zato krivim ove lokalne dilere, ni kafa više nije kao nekada. Jedino novinari su ostali dosljednji tome da nas iznerviraju svojim objavama, pa kad čitaš novine možeš dobro porazgovarati sam sa sobom.

Ima ona dobra strana, znaš, može se upoznati po neki strani držvljanin i tako se steknu prijatelji, ali kada stupim u komunikaciju shvatim da ni kod njih nije bolja situacija, svaki znak označava neku riječ:
c - see
u - you
r - are
2 - to, too
4 - for....
Pa ima onog slenga u jeziku, ni oni ga ne razumiju, a više ne znaju ni kako se piše izvorna riječ. Osim riječnika engleskog jezika, moraš imati i riječnik slenga da bi nešto razumio.
No, da mi se vratimo našem govornom području. Veliki problem virtualne komunikacije je neshvaćenost od strane sagovornika, pa se dešava da dođe do konflikta iz sasvim običnog zezanja. Kada su muško-ženski razgovori u pitanju, većina razgovora se svodi na to famozno "barenje", i što je još gore, svi to očekuju.
Razgovori su kratki, prethodno utvrđeni sa kojom namjerom, nejasni, uostalom, tu je i google da se poslužite nekom tuđom izrekom, citatom što dovodi do konfuzije: Šta je pisac htio reći!?... Ako je već u pitanju i zavođenje, nema originalnosti, a da se nešto od ovoga desi uživo, nema šanse. Ukoliko mi je drugar primijetio lijepu djevojku u gradu, šanse da joj priđe su ravne nuli, a šanse da je doda u prijatelje su ravne da će 2014. nastupiti 1. januara.
Facebook je postao ovisnost, od koje se još niko nije izliječio. Ovisnim je svaki dan potrebna jedna infuzija da bi se prestali tresti, samo da vide ima li koji like, komentar, zahtjev. Da nije facebook-a ni ovo ne bi ste čitali.

Škola: Gostinka ; Zvanje: Gost

Odlučio da promijenim svoje zanimanje. Kada mi već ništa ne ide od ruke pokušat ću da budem gost. Zašto baš gost i otkud to zanimanje?
Da bih promijenio zanimanje treba malo i prakse, s toga od danas pa nadalje i ubuduće gdje god se pojavim ja sam Gost, ali ne bilo kakav, već ovaj naš balkanski kojem svi pokazaju kako imaju i kako su gostoprimljivi. Mi smo takav narod da ne damo na sebe, trudimo se da se pokažemo u što boljem svjetlu ne bi li nekoga impresionirali. Za divnoga čuda mi smo ti i koji ogovaraju najviše.
Prvi časovi Gostinke škole bili bi telefonski pozivi u kojima  najaviš svoj dolazak:

- Ne nemoj ništa spremati (osim gibanice sa tetkinim sirom, supe od što starije koke, teleće čorbe, ruske salate, jagnjeće pečenje i tako...), nećemo se mi dugo zadržavati (dok se ne slegne večera. Bar nećemo noćiti).

Što više ubjeđuješ domaćicu da ne sprema ništa ona će tim više napraviti.
Drugi časovi Gostinske škole odnose se na odbijanje pića:

- Da li bi ste nešto popili?
Ma ništa, ne muči se.
- Kafa, pivo ili rakija?
Tim redom.

Samo sačekaš podoban trenutak, kažu strpljen-sit.
Da bi druga lekcija imala dugotrajnost mora se dobro proučiti treći čas. Treći čas je čas slušanja:

- Ljetos smo bili u Dubrovniku, kako je kod njih divno. Hoćeš da vidiš slike iz Neuma?
Divno, divno. Samo rad dovodi do odmora.
- Mala mi je diplomirala desetkom. Završila fax u roku. Ženo, daj tu diplomu iz ormara.
 Uvijek sam ja govorio da je ona pametnica. Na tatu.
- Kako ti se sviđa rakija? Domaća, ni kašike šećera!
Čini mi se odlična, samo ne mogu ocijeniti od tri čašice. Naspi još jednu.

Za goste ide i rakija bez šećera, samo ako udijeliš prave komplimente. Prije odlaska proučiti malo književnost, naučit par opisnih pridjeva i to je to.
Četvrta lekcija je oproštajna lekcija. Treba se znati dostojno oprostiti:

- Nek ste nam došli, dođite nam opet.
Ma na vas je red (doći ćemo čim prije). Hvala vama na svemu (osim na onom trosatnom tušenju).
- Ma doći ćemo, nemojte vi šta hatorit.
Ma kakvi to, nemamo na čemu. Samo vi nama javite kada budete htjeli doći (da se odselimo).

Nemoj da bi išta komentarisao dok se ne udaljiš sigurnih 100 metara. Ne maše on sa vrata da tebe isprati već da te oslušne šta ćeš reći.
Veoma kratka škola i veoma efikasna. Rijetko dobar zanat u kojima najbolji budu najdeblji. Po sopstvenom iskustvu mogu da kažem da je na Balkanu najbolje biti Gost. Gost kad dođe sve što svakodnevno nema u kući za Gosta ima. Kod nas je poznato da se tanjiri moraju isprazniti tokom jela, uvreda je za domađicu ako se nešto ostavi. Zato sam ja odlučio da promijenim zanimanje i da pokušam bar malo da se udebljam, inače ovi uljudni gosti ne znaju uvrijediti domaćicu i ostaviti nešto za mene.

Gdje si kulturo evo Pinka!

Prije nego što uđemo u srž teme samo da javimo najnoviju vijest. Dok vi ovo čitate Pink otvorio 3 nova programa.

Pretraživajući teletext televezije Pink naišao sam na jedan jako zanimljiv dio "O kompaniji" u kojem stoji:
"Program Televizije Pink je srce kulturnog, zabavnog, intelektualnog i političkog života.
Standardi i vrednosti kojima se rukovodimo protežu se i izvan našeg programa. Ulaze u svaku poru života. Nikada ne činimo uređivačke komrpomise. Ono što se trudimo da postignemo su kreativan radio i dinamična televizija u kojima možete uživati, koji informišu i obagaćuju duh."

Kao prvo da im čestitam na humorističnom teletextu koji do sada nisam stigao čitati, a veoma je originalan.
Hate i za mene što nisam kulturološki osviješćen i ne čitam literalne radove RTV Pinka.
Što se tiče ove objave na teletextu,  "Pink je srce kulturnog, zabavnog, intelektualnog i političkog života.", drago mi je što je neko iz redakcije objavio koliko je na  Balkanu gore navedeno struhlo i zahrđalo pa je Pink srce svega ovoga. Zadnji kulturološki događaj na Pinku bio je blok reklama u aprilu '95. kada je za vrijeme iste u pozadini se čula Bethovenova deveta simfonija.
Ali nije Pink kriv, krivi smo mi što nam je kultura postala to što jeste.
Intelektualni dio programa imaju samo petkom na televizija PRVA u emisiji "Veče sa Ivanom Ivanovićem" kada dotični priča o Pinku i njihovim emisijama.
Ali nije Pink kriv, krivi smo mi što mislimo da sve znamo pa nam je komentar na takve emisije "Šta će meni to, znam ja to i bez njih".
Zabavni program se sveo na reality programe gdje je nama zanimljivo gledati kada će neko prdnuti ili podrignuti, pa sutra isto čitamo u novinama na naslovnici "Skandal! Taj i taj podrignuo".
Ali nije Pink kriv, krivi smo mi što volimo ismijavati ljude koji se ne pretvaraju ni pred kamerama i od toga praviti zabavu.
Ulaze ljudi u svaku poru života, reklo bi se svako poru života koju sami osmisle i naprave. Kod mene od tih pora pojave se bore na čelu kad prebacim na Pink.
Na kraju, da mi nije za Pink ne bih znao kako ispuniti svoj duh, možda bi i aceton bio dobro rješenje.
Ali nije Pink kriv, krivi smo mi...
P.S.
Pink otvorio još 3 programa.

Vijesti iz sporta: Švecka zdra'o

Današnje vijesti iz sporta započinjemo jednom postmodernom, misaonom rečenicom velikog, anonimnog doktora, a ona glasi: Švecka zdra'o!.
Da su pripreme za Svjetsko prvenstvo u Brazilu već počele najbolje pokazuje i Ibrahimovićeva fotografija koju je objavio na društvenoj mreži photoshop (znaju djevojke koja je to društvena mreža).
Naime, Ibrahimović se već sada sprema za SP, a evo i kako...

Još kesica kokica iz Binga fali i pripreme gotove.

Još jedna vijest vezana za kvalifikacije, tj. baraž. Grci su napokon napredovali u matematici. Nakon Pitagore, njihov veliki matematičar je postao Mitroglou koji je rezultate svoje reprezentacije konačno prebacio iz binarnog brojnog sistema u oktalni. Razbio je mit sa dva gola Rumuniji i eto kod Grčke nisu više rezultati 100111.

Sledeća vijest je vezana za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Udruženje navijača BiH je zamolilo svoje reprezentativce, popularne Zmajeve, da i sledeću svoju utakmicu započnu minutom šutnje. Razlog tome je što je Avdija Sin Vjetra Vršajević na utakmici u St. Louisu protiv Argentine pobio šesti red navijača svojim centar-šutevima. Nakon ove utakmice u argentiskim porodilištima je primjetan trend davanja imena Avdija novorođenčadima, što Avdiju ovaj trend čini planetarnom zvijezdom, planete Saturn. Mnogim navijačima BiH je posle utakmice češće išao Avdija na oči, nego li san. To valjda i jeste uticaj planetarne zvijezde, naprosto sija u očima ljudi.

Michel Platini je napokon odlučio da horozovi više ne igraju kvalifikacije za svjetska i evropska prvenstva u budućnosti. Kod ovog gospodina je proradila grižnja savjesti i nakon BiH i Ukrajine kaže da bi bilo i previše da sudije i treći put odvedu Francusku na jedno veliko takmičenje. Kompromis je nađen u tome da Francuska više ne igra kvalifikacije, a ostale reprezentacije će dobiti priliku da se i one domognu nekog prvenstva, sa sudijama ili bez.

Platini: Eeee, a mislili ste proći. 

P.S. Na ovome blogu, mogu da kažem, što se dešava, to nije istina. Mislim, na ovome blogu, što bih naglasio, da propaganda, što većinu kažem, to neee! Nije istina.

Ples je čin prevare?

Ples je jedan plemeniti sport koji povezuje historiju, muziku i pokrete. U zavisnosti od vremena u kojem živimo, ples se mijenjao, kršio pravila i dobijao neki novi izražaj.Riječ ples koristimo za pokret ljudskog tijela bilo kao vrstu umjetnosti (balet) ili kao vid druženja (socijalizacije), duhovne ili neke druge ritualne ili zabavne namjene.

Ja nažalost živim u lošem vremenu, u kojem se ima još lošije mišljenje o plesu. Kada gledamo neke filmove osmadesetih i devedesetih prošlog vijeka koji se baziraju na plesu, to su obične bile grupe ljudi srednjeg ili niskog staleža željnje dobrog provoda. Sve te osobe nikada nisu imale predrasude prema svojim partnerima koji plešu, čak šta više, uvijek su željele da plešu sa partnerom boljim od sebe, ne bi li nešto i naučili.

Kod nas je slična situacija, samo malo drugačija, skroz... Slična je u tome što se i kod nas najviše provode srednji i niski stalež društva, a totalno je drugačija u tome što je ples zastupljen samo individualno. A ukoliko nešto radite individualno, kod nas se to obično smatra ludim, tako da je teško se odlučiti da li biti "normalan" i ne plesati ili biti "lud" i dobro se zabaviti, pa  makar i individualno.

Mi koji smo željni da budemo smatrani "ludim" svakom prilikom iščekujemo da se pojavi taj neki partner sa kojim bi mogao uskladiti muziku i korake koje poznaješ, rijetki su slučajevi, ali se dešava. Ono što se češće dešava, jeste da moraš gledat oko potencijalnog partnera da li se nalazi neki ljubomorni brđan (pogrdan naziv za nekulturnu mušku osobu) koji ples ne smatra ni socijalizacijom, a kamoli vrstom umjetnosti. Pa ukoliko ti se prilazi tom partneru sa šljemom i pancirkom zbog socijalizacije, ti izvoli. Zamislite kako bi show "Dance with the stars" dobio na popularizaciji da je umjesto Lewis Hamiltona bio neki brđan u publici pa gleda Nicole Scherzinger kako pleše sa tamo nekim muškarcem Rumbu? Je li možete zamisliti? Ja mogu, to bi bila američka verzija "Farme" na veliko.

Kada priđeš potencijalnom partneru već si svjestan da taj neko je željan plesa, ono čega nisi svjestan je to kakav je odgovor. Prilazim ja djevojci koja je već vidno nezadovoljna jer njena drugarica ne želi da pleše sa njom, a i u blizini nema nikog zainteresovanog za to. U maniru gentlmena, onako kako me je ples odgojio, lijepo je zamolim za ples. Za odgovor sam dobio pitanje: "Je li ti vidiš da sam ja udata?", onako otresito i drsko, baš u maniru kako je dragi brđan odgojio.
Sad se tu javljaju dva civilizacijska problema, jedan je ovaj o plesu. Je li se to ples stvarno smatra činom prevare svoga momka, svoga muža ili nekog trećeg, pa se smije samo sa njim plesati?
Drugi problem se odražava u vidu razgovaranja. Da li se može nekome odgovoriti normalno na postavljeno pitanje: "Ne, oprosti, nisam za ples sa tobom."? Očigledno da ne može. Živimo u tako iskvarenom dobu i među tako iskvarenim ljudima da se čak ne može konkretno ni odgovoriti na postavljeno pitanje. Ako je već potrebno odbiti nekoga za bilo što, nevažno da li je ples u pitanju, može se to na milion ljepših načina učiniti.

I ja se nadam, opet, da je to samo način odbijanja, a ne da se ples smatra seksualnim činom i prevarom.

Tolstojevski je homofob!?

Trenutno se na Balkanu emituje jedno svjetsko poznato muzičko takmičenje X Factor. Sa ovim takmičenjem kod mene se pojavila rijetka situacija kada Pink priznajem kao televiziju. Lijepo je vidjeti sve te talente iz bivše Ex-Yu na jednom mjestu. Lijepo je i to što ovi iz Adrie se trude da što manje  emituju antitalente u programu kako ne bi došlo do javnog prozivanja i ismijavanja (Što ne znači da se neće desiti u budućnosti, tek je druga epizoda).

Kako živimo u demokraskom području, kod nas je od nedavno (petnaestak godina unazad) najbolje imati mišljenje koja dijeli šira masa, ukoliko imaš različito mišljenje možeš biti izložen javnom linču, što se znalo dešavati nebrojeno puta. Često se desi da vaš stav pogrešno protumače nekompetentne osobe koje su dežurne na takvim slučajevima, oni se obično svrstavaju sami u velike muslimane, velike katolike i velike pravoslavce.

Dva "problema" su se pojavila na gore spomenutom muzičkom takmičenju, a oba su vezana za Željka Joksimovića.

Prvi je vezan za jezik. Kažu, Željko šu*ak od čovjeka, ne voli ove što pjevaju na engleskom, samo on,  od četiri člana žirija, traži da se pjeva na svom jeziku. Pa onda Kristina u šali kaže kako Željko ne razumije šta govori Maggie Petković (Oslo), i to ovi dežurni shvataju onako kako je izgovoreno, bez sekunde razmišljanja o tome. Taj isti Željko Joksimović vodio trodnevni program Eurovizije 2008. godine u Beogradu, baš na tom famoznom Engleskom jeziku. Jesam li ja jedini koji vidi  u Željkovim zamislima da treba njegovati domaće, prikazivati domaće, ojačavati domaće i takvo nešto nuditi svijetu, a ne nuditi svijetu ono što svijet već ima. Je li ja jedini vidim da se ti talenti plaše izvesti domaću pjesmu koja je zahtjevnija za pratiti i izvoditi od neke R'n'B mega popularne američke pjevačice, koja je za ime Boga svoje preglede na YouTube mreži zaradila spotom na kojem je u tangicama, a ne zbog svog glasa. Manja Sofronievska, takmičarka iz Makedonije, za moj ukus, odlično je otpjevala bluz pjesmu, ali nije prenijela emocije one koje nosi pjesma sa sobom na tom jeziku. Kada je Manja zapjevala "Jovano, Jovanke", rijetki su oni kojima na prvi takt nisu prošli žmarci kroz tijelo. To je glavna čar onoga što razumijete, emocije. Usput je Željko ponio i epitet nacionaliste, u negativnom smislu, što moli kandidate da pjevaju na svom jeziku. Istina je ta da vrijediš onoliko koliko jezika govoriš, ali ja se ne mogu na tuđem jeziku izraziti kao na svom maternjem (inače se ne bi zvao tako).

Drugi problem je već dobio i svoj naziv, a glasi "Željko homofob". Naš mentalitet često mijenja znakove interpukcije na kraju naslova u medijima. Tako često dođe do zamjene uzvičnika i upitnika, pa mi na osnovu naslova rasuđujemo. Tokom nastupa Filipa Fifi Janevskog, Željko Joksimović je ostao zbunjen iz razloga što Kristina sa njim razgovara u ženskom rodu. Samo ta reakcija zbunjenosti kada se nađete ispred transeksualca daje vam odjednom dijagnozu bolesnika, tj. homofoba.Gledajući na one gore pomenute velike muslimane, velike katolike i velike pravoslavce, njihova reakcija je došla tek nakon što je Fifi otpjevala svoje pjesme. Da je otpjevala loše, mali procenat bi bio onih koji bi podržali njenu odluku o promjenila spola, a još manji procenat onih koji bi "proglasili" Željka homofobom. Međutim, veliki vjernici pronađu ono što njih zanima, a to je da nismo pećinski ljudi i da se trebamo međusobno podržavati, a napadaju one koji se vode knjigom Božijom koja nas upućuje da budemo što jesmo, i da smo stvoreni onako kako nam je zapisano. Zašto mi ne možemo ostati dosljedni jednom mišljenju, zašto smo podležni promjeni istog od zore do sumraka?

 U jednoj anketi medija mene su pitali: Da li podržavam gej brakove i da li bi im trebalo dozvoliti da usvajaju djecu? Moj odgovor je izgledao zbunjujuće, baš kao i ja sam na to pitanje, uglavnom, odgovorio sam da ne podržavam gej brakove, ali bih pružio svakome priliku da usvoje dijete željno roditeljske ljubavi, pažnje i kućnjog okruženja. Po mom odgovoru ovo nikako nije izvodljivo, jer bez braka ne može doći od usvajanja.

Sad ja vas pitam. Jesam li ja homofob ili ne? Meni će biti strašno saznanje ako tek sad spoznam da sam cijeli život bolestan.

Ah da, za malo da zaboravim, pošto već znam odgovor šire mase spremio sam i jednu fotografiju.

Više tekstova na: http://drarslanagic.blogspot.com/

Šminka za Halloween party

Noć vještica ili Halloween (Hallowe'en) je noć uoči Svih svetih, 31. oktobra, a zapravo je skraćenica od All Hallows' Eve ili Hallow Eve (Sveta večer, noć uoči Svih svetih). Slavi se prije svega u Irskoj, SAD-u, Kanadi, Puerto Ricou, Australiji i Novom Zelandu, a odgovara katoličkom prazniku Svih svetih.

Ukratko smo zaključili šta je to Noć vještica i ko ga slavi, ali pošto smo mi multietični u BiH, logičan je slijed da to svi slave (sve vjere). Nije to ni neki odraz multietičnosti koliko mi tražimo povod za dobar provod. Nama je i praznik rada uvijek povod bio da sjedimo i slavimo, dok drugi štrajkuju, a kad drugi sjede i slave, što onda ne bi smo i mi, 'ta će Ameri. 

Mi smo ti osjetljiv narod, s toga ja očekujem da će se veliki broj nekatolika pridružiti večeras slavlju katoličkog praznika, jer bitno je da stvaramo dobre odnose....dok se ne popije koja.

Kada počne slavlje, u prvih sat vremena, bitnije od pića jeste kako ste se obukli - to je kod nas bitnije i bez Noći vještica. Šminka i frizura bi vas mogli plasirati u zvijezde, da steknete veliku popularnost, a kao takvi da učestvujete u raznim reality programima. Ukoliko još uvijek ne znate šta obući, ili kako se našminkati, ja imam par savjeta.

Prvi savjet ide za šminku. Najbolje bi bilo da pojedini skinu ono što inače nose od šminke i ništa više ne stavljati. Kao takve, mnogi vas ne bi prepoznali, što ujedno i cilj ove zabave(izgledati što drugačije nego inače). Jedan takav primjer je velika zvijezda, Britney Spears. Ko ne bi želio da izgleda kao ona?

Ako je ona popularna kao ovakva, možete i vi biti.

Ako vas brine to što ne znate pjevati kao Britney, vi nemate briga, ni Ekrem Jevrić ne zna pjevati pa je popularan. Bitan je samo izgled, a muzika se i onako već odavno ne sluša već gleda,

Drugi savjet ide za odjeću. Isto je kao i sa šminkom, morate što unikatnije izgledati. Ukoliko niste pronašli dovoljno unikatan kostim, evo ja za vas imam ganc, nove, 10 godina nošene htz čizme, 42 broj, nosili otac, brat i ja. Moraju odgovarati i vama. Ono što je sigurno, da niko na party neće obuti htz čizme. Ako se plašite da će večeras padati kiša, imaju i čizme rudare, ni njih sigurno niko neće obuti.

Uz htz obuću morate odjenuti i gastarbajterske pantalone. Jednostavno, ide jedno uz drugo. Neće se važati samo ako i one nisu ganc, nove, 10 godina nošene i dvaput poderane u predjelu međunožja. Da bi izgledale originalno, umjesto kaiša, koristite paljenu žicu promjera 1.5 mm.

Eto to bi bilo ukratko, par savjete sa kojim ćete biti unikatni na zabavi koju posjećujete večeras. Možete još samo objesiti i rocangle za pojas radi estetskog plusa, ali ponesite i metar žice ukoliko jedan komad ne mogne izdržati sav teret.

Ako nakon ovoga ne osvanete na svim portalima, smatrat ću da je vrijeme da se povučem iz modne kampanje ( dok je nisam ni počeo ).

Poznate ličnosti

Danas se na svakom koraku mogu sresti poznate ličnosti. Sreću se iz tog razloga jer svako malo neko je poznat i popularan, ničim izazvanim. Imamo one što preko youtube-a postanu popularni, neki preko facebook-a, neki preko drugih socijalnih ili društvenih mreža, a neki, Boga mi, i preko reality programa. Pošto smo inatlije ljudi i kod nas bi život mogao uskoro postati reality život kao u Srbiji. Ako želite da budete propraćeni medijski i da postanete popularni, u Srbiji to idem lakšim putem, a izgleda ovako:
Prvo se prijavite u emisiju "Sve za ljubav", da pokažete kako ste osjećajna osoba.
Pa vam sami pronađu životnog partnera u emisiji "Oženi se domaćine".
Zatim logično slijedi "48 sati svadba", a trebalo da učestvujete i u emisiji "Čekamo bebu". Ponestaje vam popularnosti pa je rad na novu emisiju pod nazivom "Menjam ženu". Povratili ste svoju popularnost pa emisije "Exluziv" i "Exploziv" moraju pogledati šta trenutno radite i koje vas to starlete spopadaju. Sve ovo ne bi bilo fer a da vas ne ispoštuju do kraja. Za kraj ostaje "Crna hronika".
Sve osobe koje su na načine, gore navedene, stekle popularnost, a nikakvu dobrobit nisu  meni donijele, za mene su nepoznate. 
Red je sad i na one popularne osobe koje niko ne primjećuje, i niko im ne traži autogram i niko ne mari za njih.
Na petom mjestu nalaze se konobari. Služe vas cijeli dan, donose vam, odnose vam, čiste vam sto. Ne traže ništa od vas, a ako im ostavite bakšiš niko sretnijih od njih. Niko nikada od njih nije tražio autogram.
Na četvrtom mjestu su braća komunalci. Kaže Bora: "Drugovi su živi ljudi pa i oni seru, tu su braća komunalci da za njima peru.". Idu na mjesta gdje niko neće, aj što moraju čistiti svoja govna već i tuđa. Svo smeće koje bacamo po ulici, oni moraju počistiti. Niko im nije pružio ruku ili tražio autogram.
Na trećem mjestu se nalaze domari. Svi im se okreću kada nešto pokvarimo. Svi ih zovu iako to možda i sami znamo popraviti, ali u sebe nemamo povjerenja kao u njih. Niko im se nije zahvalio za popravljenu štetu, a pogotov nije tražio autogram.
Na drugom mjestu su demineri koji ugrožavaju svoj život da bi sačuvali tuđi. Vjerovatno su i indirektno spasili nekome život, ali niko im se nije zahvalio na tome i niko im nije tražio autogram.
Na prvom mjestu su oni koji rade sve gore navedeno, čiste, peru, uslužuju, popravljaju... Ne da bi ugrozili svoj život, već bi ga dali za vas. Najmanje se njima zahvaljujemo, najmanje njih pominjemo, najmanje njima pružamo, a najviše su nam dali. Njihov potpis tražimo samo kada nam treba ovjeriti neki lični dokument, i za taj potpis se previše ne mari. Ako ih ne prepoznajete kroz ove riječi, onda za vas roditelji i nisu poznate ličnosti, kao što bi trebale biti. 
Svi gore navedeni trpe nečiju torturu, trpe nečije bubice, rade u korist drugih. Neki od njih su i plaćeni za to, svi osim ovih na prvom mjestu, zato su oni za mene poznate ličnosti.

Na kraju još i prilažem jednu fotografiju konobara iz Srednje Bosne, da bude šlag na ovu priču.

Više na : http://drarslanagic.blogspot.com/

Zadnji UNESCO-vi podaci: Mati mi je nepismena!

Sinoć gledajući dnevnik na televiziji saznao sam da mi je mati po svjetskim standardima nepismena.

Slušajući gospođu šta UNESCO podrazumijeva pod pismenom osobom, morao sam se pomiriti sa sudbinom da mi je rođena mati nepismena. Da bi osoba bila pismena mora poznavati elementarne stvari, tj. poznavanje pismenih, stilskih i gramatičkih normi, da razumije ono što drugi pričaju (na njegovom maternjem jeziku) i da to napiše. Na to se dodaje još i da se mora poznavati dva pisma. UNESCO kaže da po njihovim normama, pismena osoba mora poznavati i osnove na računarima.

Dok je magistrica Aida Kršo pričala o ovome ja sam shvatio da mi je mati nepismena, a u drugom trenutku sam se sjetio facebook-a i shvatio da je mati nepismena u svijetu, ali da pola BiH nepismeno u elementarnim stvarima. Ima osoba koje glume nepismene, baš iz one gore navede norme, da ih svi razumiju što glumci pišu a ima i onih stvarno nepismenih koji si više ne mogu pomoži. Ironija je kod njih što poznavaju osnove rada na računaru pa su u svijetu pismeni, a u svojoj državi nepismeni. 

Dok vi budete zamišljeni s' time da  li ste pismeni ili ne, ja ću nešto proračunati. UNESCO kaže i to da je 15% ljudi u BiH nepismeno, odokativnom metodom, pošto popis stanovništva u BiH nije bio 22 godine i ne može se utvrditi tačan broj nepismenih. Moja računica govori  da na 3.5 miliona stanovnika 15% dođe 525 000 nepismenih, dodam još na to 400 000 facebook nepismenih i pola dijaspore, što miješa maternji i svoj novopečeni jezik, dobijemo da smo se džaba školovali jer nam je cijela populacija nepismena. Nije da je to 3.5 miliona nepismenih, već se glumci stope u masu da i njih razumiju pa ispadnu svi nepismeni. Po meni je bolje poznavati elementarne stvari po našim standardima, nego po UNESCO-vim.

E pa UNESCO, kad se već ne baviš zaštitom svjetske kulturne baštine u BiH, nemoj ni opismenjavanjem ljudima. Mati mi poznaje 4 priznata jezika i šteka sa ruskim, poznaje 2 pisma, razumije sve što normalan čovjek kaže, zna napisati sve što misli, ali ne zna upalit računar. Čak misli da je ugašen ukoliko se samo monitor ugasi jer tad ne troši struju po njenoj logici. Što se mene tiče vi nju možete uzeti pod zaštitu popis nepismenih vršite po facebook-u, povećat će se sigurno onaj postotak od 15%. Treba još da čita što i ja na blogu bacam pogled u dalj i skrećem pažnju pisanjem od ispadanja sa Eurobasketa.

Više od Tolstojevskog na: www.drarslanagic.blogspot.com

Pronađen konobar u Sarajevu koji nije zavrnuo stranca

Napomena: Da bi se tekst razumio kako treba, mora se ovaj sarajevski izgovarati sa mekim č i dž.
Ovo je priča o konobaru koji nije zavrnuo svoje goste iz inostranstva, priča o pravom ugostitetlju.
 Pročitao sam negdje u novinama kako je BiH najnegostoprimljivija država u Evropi. Izvršio sam istraživanje, i mogu vam reći da to nije tačno, uopšte. Uspio sam pronaći čak jednog konobara koji nije zavrnuo stranca. Sagovornik  je želio da ostane anoniman, ali ću vam reći da  ga je rodila ista žena kao  i mene, samo što je on sad Sarajlija, kao i mnogi drugi što su, i zove se Jasmin, a ime cure vam ne smijem reći mogli bi se noževi potezati.
Kako i zašto nije zavrnuo stranca stiže u nastavku....
Ćuješ paša moj, jebo te tito, prvi dan SFF-a  mene odmah zapalo da radim prvu smjenu, nema žive duše, svi dođu naveče. Aj nema veze to, radit ću ja sutra drugu smjenu, kontam biće buraz para, samo da stranci nalete. Ponesem ti ja u drugu smjenu one šire od jabuke, mati mi poslala, da se rashladim malo prirodnim sokom. Dođem na pos'o, navalili stranci nakav film gledali, indijski dugometražni, ogladnili gledajući one zaštićene krave, a ja gostoprimljiv, nema 'vak'og na daleko. Te leti onom arapu čiji safir mi para oči, te onom onom indijcu ogrnutom svilom, na kraju odem onom poderanom rumunu, ćaća ga njegov jebo, naručio samo običnu vodu, a sat vremena me samo nešto zapitkuje, ne da poštenom čo'j'ku ni zaradit.
Svi oni lijepo jedu, ja ih još ljepše gledam, pa uzmem i ja onog soka od jabuka što mi mati poslala, da se malo rashladim. Čekam ja njih da završe pa da one račune pretvorim u €, kao i svaki drugi normalan konobar. Znaju stranci brojeve, arapi su ih i izmislili, ali ne znaju valute, tu su i naši umiješali prste. Svi završili sa jelom, arapi uče dovu posle jela, rumun nema šta učit nije ni jeo, ja trljam ruke da konačno naplatim, kad me u tom trenutku potjerao onaj sok od jabuke. On rijedak i hladan, a ja se još dobro najeo bureka, pa ima šta i potjerat, potjera u onaj wc i s' vrata molim boga da ne potraje, odoše mi gosti. Ma ništa od bakšiša, ništa od zavrtanja, ostah ja sat vremena zaglavljen, da mi se bi iščupat sa wc šolje. Odradio kolega strance, ljubi mi ruke k'o da sam mu dao bajramluka, a i jesam kad sam mu ostavio da cijedi strance. 
Jarani kontali da posjedimo posle smjene, a i ja kont'o imaću para, pa bi se moglo posjediti, a kad su čuli da šta je bilo, mogao sam samo kući otići da me ne zezaju dugo. I ti mati, što mi nisi poslala sok kad je sajam knjige, to ionako niko ne posjećuje, ne bih ništa ni propustio, a ovako...
Sutra opet prva smjena, opet nema žive duše u smjeni, opet samo ruke u džepovima vraćam kući. Prekosutra i što sam trebao raditi drugu smjenu, jaran me zvao u svadbu. Naš'o si kad ćeš da se ženiš, aj što ne mogu ništa zaraditi, već se moram i potrošiti, jesi mi valj'o. Tako sam ti ja ostao jedini konobar u Sarajevu za vrijeme SFF-a koji nije zavrnuo stranca. Koji sam ti ja primjer od konobara, to je čudo.

P.S. Napomena: Svaka veza sa stvarnim likovima nije slučajnost, ili možda jest. Ko će mu ga znati.
Ako me ovaj sarajlija u toku noći upozna sa krošeom i aperktom, biće da veza sa stvarnim likovima nije slučajnost.

Sportisti BiH kažnjeni zbog obaranja državnog rekorda. Nego šta, nego kažnjeni!

Najnovija vijest iz sporta: Sportisti BiH kažnjeni zbog obaranja državnog rekorda, tako su pred lice pravde izvedeni juniorska rukometna reprezentacija BiH, novopečeni evropski prvak Mesud Pezer, Petar Zadro, Amel Tuka, Aleksandra Samardžić.... i da ne nabrajam dalje, ne znate ni ove.
Vlada federacije BiH odlučila je da izvrši izmjene i dopune zakona o sportu, da upotpune dnevni red, što se nije dogodilo od '93. kada ih je vojska tjeralo na to, čime je oboren još jedan državni rekord na velikom takmičenju osvajanja stolica.

 Sa 2500 KM kažnjen je Mesud Pezer od strane vlade federacije zbog obaranja državnog rekorda u bacanju kugle, u narodu poznatije kao kamena s' ramena. Pošto je vlada poduzela drastične sankcije, IAAF se suzdržao od kažnjavanja Zeničanina, koji je usput oborio svjetski juniorski rekord.
Juniorsku rukometnu reprezentaciju BiH kaznio je javni servis BHRT-a zbog malog miliona zahtjeva za prenos svjetskog prvenstva koje se održava, ne ponovilo se, u BiH i još su uspjeli zabilježiti prvu pobjedu na jednom velikom takmičenju u ime rukometa BiH, kako su samo mogli. Njima je kazna stigla u vidu neemitovanja U18 košarkaške reprezentacije BiH koja se plasirala među 12 najboljih reprezentacija Evrope, a eventualnom večerašnjom pobjedom i među 8 najboljih reprezentacija starog kontinenta. Sramota stvarno, samo među 8 najboljih, a prošle godine igrali prvenstvo B divizije.
Za Amela Tuku je malo manja kazna. Ovom Kakanjcu su uskratili novčanu nagradu, jer su se sve pare iz budžeta grada Kakanj uložile za održavanje koncerta Zvezda Granda u istoimenom gradu. Nisu ljudi ni mislili da će se Amel dokopati finala, a kamoli da će popeti na postolje.
Petar Zadro i Aleksandra Samardžić će proći sa najblažim kaznama. Naime, njih niko od portala, novina, televizija neće spomenuti jer su osvojili srebro odnosno bronzu na olimpijskom festivalu. Hoće ljudi da se bave džudoom i da zarađuju, još da o njima pišu. Ubezobrazili se ovi sportisti što ponosno nose zastavu BiH i dostojne je predstavljaju. Krampe i lopate se vi ufatite pa dosljedno jedan rudnik predstavljajte, sram da vas bude.
Nakon ovih teških odluka koje je vlada donijela, ljudi će morati malo povisiti sebi platu, naporno su radili, a i gdje će sa parama koje su uzeli od nagrada dotičnim gore, gdje? Čak se dovodi pitanje na dnevni red: "Otkuda nama toliki broj uspješnih sportista?" i prijedlog koji će se usvojiti jednoglasno: "Moramo smanjiti broj istih, odnesoše i ovo malo što imamo od plate!".
Dok ja ovo pišem U18 košarkaška reprezentacija vodi protiv Češke, možda bih je i gledao a ne ovo pisao, da imam gdje.

Sve stvari koje su napisane gore tekstu su izmišljene...a možda i nisu.
Sva vlastita imena napisana malim slovima je slučajnost....a možda i nije.

E moj Bošnjo...

Sat vremena je prošlo otkako sam ušao na blog pa pomno gledam, malo lijevo, malo desno. Morao sam sebi uvesti nove mjere predostrožnosti kada ulazim na ove društvene mreže, blogove, razne stranice, da prvo pogledam na stranu, provjerim da li ima komšiluka pa tek onda lupam gluposti.
Nije to sad da sam željan neke pažnje pa me ima na svakoj društvenoj mreži, već samo pokušavam pobjeći od kamera koje su skrivene u komšijskim očima. A ironija me zadesila neki dan kad sam čekao bus sa svojim prijateljem pa izašao na put, ne bi li mi koji od tih komšija stao sa autom da ne plaćam ionako skupu kartu. Kako je samo čudno, iste te komšije hoće vrat slomiti okrećući glavu na drugu stranu, samo da bi mogli reći kad ih upitam što nisu stali: “Nisam ja tebe vidio, stao bih ja tebi, gdje bih tebe promašio. Ja gledao tamo na pijacu, u onih trgovaca struhle paprike, pa se to čuje do u auto.”
Paprike je mog’o osjetit kako truhnu, a ja što truhnem na suncu i u prašini od onih valova auta što poslije posla idu kući, to nije mogao osjetit, e moj Bošnjo i sebi si težak.
Još malo pa ću morati kao porodica Aćimović zaključati se u kuću, samo nek narod misli da sam na moru, neko egzotično mjesto, dovoljni su mi i Hawai. Samo moram bolje nego Aćimovići isplanirat plan i program ljetovanja, da me video nadzor gore pomenuti ne provali. Moraju ljudi lagati da su otišli na odmor, samo da ne bi bili ismijani od strane komšija. E moj Bošnjo i sebi si težak.

U svijetu uvijek se može čuti kako je neko stigao do uspjeha uz pomoć svoje porodice i svojih prijatelja, samo kod nas od prijatelja i porodice možeš čuti:

• Šta će ti to?
• Ostavi to!
• Nije to za tebe!
• Sjedi tamo i šuti! Ti nećeš nešto!
• De dijete ne jedi govna, uhvati se knjige!
• Jesu li te to tvoji jarani nagovorili. Samo ti njih slušaj, daleko ćeš dogurat’(ironično).
• Mani se ćorava posla!
• Nećeš ti to znat’. Ne možeš ti to, pokvarit ćeš.

Dobrodošlica video nadzoru.

Ubiju i moral i tebe. Nisi otišao niti na jedan trening a već si osuđen na neuspjeh. A kad uspiješ, pu pu pu gluho i ćoravo bilo, da se ne urekne, počaste te izjavama za koji ti treba google translate.

• Sjajno si odigrao utakmicu, bravo. –> (Da Bog dadne da ti zadnja bude.)
• Čestitam ti. –>(Crko da Bog da.)
• I u mene sin tako isto, samo on je u boljem klubu.  –> (Nećeš biti kao on, džaba se trudiš.)

Dođe čovjeku da se malo obuče bolje, da izađe u neki drugi grad, pa se mora malo i zaraditi. Tako ja sebi nabavim jednu mašinu, ne bi li šta zaradio s njom, koju u selu ima još jedan penzioner, dobrostojeći penzioner. Tad sam prvi put spoznao šta je sukob interesa, i to sukob interesa seljaka:
“On je nabavio mašinu kao ja, uze mi moje mušterije, sad ga neću ni pozdravit!”
Zaključak je: Ako neko ima određenu mašinu u selu, ni slučajno ne nabavljaj istu jer to narušava međuljudske i komšijske odnose. E moj Bošnjo sa slovenskom penzijom i sebi si težak.
Pa Bošnjo ispadne seljak što ode komšijama  na more, kupi gajbu piva i popije za sat vremena, a Francuz je gospodin što kupi litar vina pa pije sedam dana. Pa Bošnjo opet ode, stalo mu da komšija ne priča svašta.
Bošnjo mora gledati dva-tri puta reprize indijske, turske, španske i ne znam kojekakve više serije na nacionalnim televizijama, pa imamo više lingvista nego ratara, pa Bošnjo gleda jer nema šta gledati drugo.
Naivan je Bošnjo, a još ga takvi i okružuju, pa nema s kim muku da podijeli, već šuti i trpi i kaže: “Biće bolje”.
Još jednom da pogledam lijevo i desno, pa da i ja objavim ovaj tekst.

Tri savjeta za popis stanovništa Bosne i Hercegovine

Da ja za svaki slučaj prvo ostavim tekst koji je sad već podavno napisan o popisu stanovništva. Njega  možete pročitati ovdje. E sad da pređemo na stvar:
Prvi citat datira još iz perioda 19 vijeka, tačnije 1844. godine, izjavio je pravoslavac.

 

 

Ilija Garašanin - književnik, političar i premijer

 Drugi citat takođe datira takođe iz 19. vijeka, a djelo je katolika, konfuzija velika nastaje.

Na to bi se nadovezao i naš treći član ovog bloga Fra Ivan Franjo Jukić, koji kaže:
                          
Po poznavanju našeg balkanskog mentaliteta, očekujem u skorije vrijeme da se ova trojica proglase izjasne izdajnicima naroda svoga.

Oproštajno pismo

Recimo da sam ja kriva što se sve ovako dešava bez nekog smisla, možda sam ja nudila manje. Manje razumjevanja, možda sam nudila tebi samo mali dio svog vremena, svoje pažnje. Ljubavi sam nudila dovoljno, al' u pogrešno vrijeme.
I možda sam bila nezahvalna.
Znaš da sam Ovo nešto počela iz pogrešnih razloga, i otišla sam predaleko i umjesto tebe, sjebala sam nas oboje.
Hvala ti što si bio taj neko. Bio si neko moj. Hvala ti za one razgovore do jutra, hvala ti za svako "Dobro jutro" i za svako "Laku noć", hvala ti za svaki, kako ti kažeš, iskren zagrljaj, hvala ti što si pustio da budem tvoja mala maza, hvala ti za svaku Balaševu citiranu riječ, hvala ti za svaki poljubac..
Hvala ti što si mi pruzžo priliku da vidim kako je to kad voliš, i kako je to kad si voljen.
Hvala ti što si mi pružio da vidim sebe u tvojim očima.
Zaslužuješ ti puno više od male klinke kojoj tvoja ljubav dođe samo usputna stanica, znam da je davno bilo vrijeme da odem, al nekako mi je lijepo tu gdje jesam, našla sam sebi fino mjestu u tvom srcu, i baš mi se ne izlazi. :/
Ne znam mišu, jedino ovako i ti i ja nastavljamo tamo gdje smo nekad davno stali, vrijeme je..
I znaš ti si prvi kome sam rekla one najofucanije riječi današnjice, meni to ipak znači puno, volim te mišu mali i budi mi dobar, budi sretan, zaslužuješ ti to..
I nemoj da baciš malog tweetya samo ga stavi negdje, ne znam, neka ga zatrpa prašina i onda se nekad, nekad sjeti mene.

"I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečiji, možda prosed, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...

I zaplakaćeš istog časa...

I najzad shvatiti kako sam te voleo."



Autor teksta ostat će anoniman.

Balkanski prvomajski protesti!

Upozorenje: Sadržaj koji slijedi nije preporučljiv osobama koje ne razumiju ironiju i sarkazam.

Za sve vrste protesta, balkanski narod ima svoju jedinstvenu verziju. Nemoguće je usporediti proteste diljem svijeta i kod nas, ali pokušat ćemo napraviti neke paralele. Nedavno je bio 1. maj, i svugdje u svijetu se obilježava kao dan rada, tj. obilježava se povodom prvih protesta radnika, kada je stvoren i radnički sindikat.
Vidiš ti što ti je svijet, oni i dalje protestuju, nisu normalni. Dobiju slobodan dan, a oni izađu na ulice pa protestuju sa nekim transparentima, zvižde, galame, traže povišenja plata...
Na Balkanu je potpuno drugačija situacija. Ovaj ostatak svijeta bi se morao malo ugledati na nas, i na prvomajske proteste koji mi priređujemo. Od transparenata da ponesu roštilje, da galame uz kojekakvu muziku i na kraju krajeva da traže smanjenje plata. To je najbolji protest. Balkanci dobiju slobodan dan i izađu u prirodu, okreću se ražnjevi, pije se skupocjeni alkohol, djevojke čak i u prirodu odjenu najbolje što imaju u ormaru (haljinice, štikle, šminka). Sav svoj novac ulože na te proteste, jer će posle toga mrkotrpno raditi do sledećeg prvog maja, bar ona manjina koja je zaposlena. Parola tih protesta na Balkanu bi izgledala ovako: "Nek nemamo, mi ćemo opet uživati!", tako da vodeća struktura vlasti može unaprijed razmišljati kome smanjiti plate, jer očigledno imaju i previše.

Najveći transparent sa prvomajskih protesta.

Ovi u Zagrebu se nešto poistovjećuju sa ostatkom svijeta, glumi njih 25.000, kao nešto im loše. Opet im se ukazao neki Marijan Čavić. Al šta je to  25.000 ljudi, tolika posjećenost bude na utakmicama nižerazrednih klubova TuriJa - Dublje.
U svijetu na proteste niko ne dođe iz dijaspore, vjerovatno nije ni u Zagreb, dok se kod nas sjati sva rodbina. Dođu sa namjerom, pružaju nam maksimalnu podršku u protestima. Pa ne bi mogla jedna tročlana porodica ponijeti ovaj gore transparent da ne dođu i ovi iz dijaspore.

Zato se moramo oglasiti javno: Protestovali smo masovno, u svakom gradu, opštini, selu, zaseoku, i molimo vlast da nam smanji plate i penzije (ko ih ima), da se ne bi i sledeće godine ovako isto protestovalo i to još masovnije!

Nema rodbine <=> nema posla

Kreneš upisati fakultet, treba štela. Kreneš doktoru, treba štela. Kreneš se zaposliti, treba štela. Kreneš kupiti hljeb, treba štela. Dobro 'aj ne treba štela da se kupi hljeb. Kreneš umrijeti.... Ne treba ni tu štela, to možeš i sam, ali još malo će trebati štela da te ukopaju. Uglavnom manje-više gdje god da se okreneš potrebna ti je štela, a nema štele ako nemaš novac ili rodbinske veze.

Jedna anegdota je vezana za mog prijatelja koji je nakon završenog fakulteta postao "penzioner". Ono penzioner, sjedi kod kuće, izležava se, drugi se brinu o njemu, samo eto ne koristi štap za kretanje. Jednog lijepog i sunčanog dana došlo vrijeme da se javio na biro za zapošljavanje, više biro nego za zapošljavanje. Kada je došao na vrata, prvo je morao biti upućen s' kim i kako smije razgovarati, koji tonalitet koristiti, koje riječi koristiti... Jedna je uposlenica nervozna, pukao joj nokat igrajući spider solitaire, tako da nije poželjno razgovarati s njom jer od 9:00 do 10:00 još uvijek nije uspjela složiti jednu boju. Sreća u svemu ovome jeste da nije pao sistem.

            

Pokupio je sva upustva i obratio se drugoj uposlenici sa kojom je čak uspio ostvariti dijalog.
Upitao ju je da li ima posla za njega pošto je završio fakultet kojeg nema nema na birou. Bio je jedinstven na birou po tom pitanju. Uslijedio je očaravajući pogled i unikatan osmijeh koji nećete opaziti na takvom mjestu. Uposlenica je ukratko izgledala ovako:

Sa Nelsonovim osmijehom mu je sve bilo jasnije, a nakon što se uposlenica smirila i odgovorila mu je kako je on na krivom mjestu, tj. da se na birou ne traži posao, situacija mu je bila još jasnija.
Doduše, uspio je čekirati knjižicu. I to je jedna vrsta uspjeha, ne može to svako.
Tako da onima koji se još uvijek školuju nakon ovakvih događaja uvijek skoči moral i zapnu još više da uče ne bi li bili bar pomoćni bagerista. I za pomoćnog bageristu ima jedna anegdota. Nakon dužeg vremena sreo sam prijatelja koji je bio preko grane.

- Gdje si čovječe nema te k'o sunca u martu.
-Ma išao na neki privremeni rad preko grane.
-Pa ništa ne pričaš inžinjeru, ima li kakvih para?
-Pa zaradio sam dovoljno, taman toliko da platim povratnu kartu kući i da kupim majci neku šolju sa posvetom. Da ne bude baš da sam džaba radio.
-Auuu. Pa šta si to radio?
-Bio pomoćni bagerista. To ti je ono gdje ne može bager idem ja, ili pak kad im dotuži uletim s lopatom da imam za topli obrok. Neće niko platiti sjedenje.

 Nisam ga više smio ni ispitivati. Uplašio sam se od same pomisli da ću i ja kad završim elektrotehniku provoditi struju tamo gdje zafali provodnika.
S vremena na vrijeme pojave se i konkursi za posao. Ako imate sreće da su zaposlili svu rodbinu u firmi, možda i nađete neki posao, ali daleko od toga da ćete raditi ono za što ste se školovali.

-Da vidimo, prosjek 9.7... Odrađen pripravnički, poznavanje 2 strana jezika, računar u malom prstu, komunikativan, mlad i željan uspjeha. Pa momak ti si skoro pa idealan za nas.
-Skoro???
-Da te ne lažem. Moramo zaposliti sina predsjednika mjesne zajednice. Mali nije neki mozak, završio zanat, ali može potegnuti. Njegov stari nam siječe neka stabla iz obližnje šume, jeftiniji nam prevoz, a ima i dobar cekular. Nego, uskoro će konkurs za sjekača drva, pa izuči i taj zanat. Možda te prime ako knjigovođa ne bude urgirao za svog malog. Napustio mali školu pa mora negdje da ga ubaci.

Pouka ovih priča dragi čitaoci jeste ta da održavate svoje rodbinske odnose, mimo vjere koja vam to nalaže. Nikad nećete znati gdje će vam koji rođak, dajdža, amidža zatrebati. Da li kod hodže, popa, sveštenika ili 'pak kod doktora, direktora, dekana...