Ples je čin prevare?

Ples je jedan plemeniti sport koji povezuje historiju, muziku i pokrete. U zavisnosti od vremena u kojem živimo, ples se mijenjao, kršio pravila i dobijao neki novi izražaj.Riječ ples koristimo za pokret ljudskog tijela bilo kao vrstu umjetnosti (balet) ili kao vid druženja (socijalizacije), duhovne ili neke druge ritualne ili zabavne namjene.

Ja nažalost živim u lošem vremenu, u kojem se ima još lošije mišljenje o plesu. Kada gledamo neke filmove osmadesetih i devedesetih prošlog vijeka koji se baziraju na plesu, to su obične bile grupe ljudi srednjeg ili niskog staleža željnje dobrog provoda. Sve te osobe nikada nisu imale predrasude prema svojim partnerima koji plešu, čak šta više, uvijek su željele da plešu sa partnerom boljim od sebe, ne bi li nešto i naučili.

Kod nas je slična situacija, samo malo drugačija, skroz... Slična je u tome što se i kod nas najviše provode srednji i niski stalež društva, a totalno je drugačija u tome što je ples zastupljen samo individualno. A ukoliko nešto radite individualno, kod nas se to obično smatra ludim, tako da je teško se odlučiti da li biti "normalan" i ne plesati ili biti "lud" i dobro se zabaviti, pa  makar i individualno.

Mi koji smo željni da budemo smatrani "ludim" svakom prilikom iščekujemo da se pojavi taj neki partner sa kojim bi mogao uskladiti muziku i korake koje poznaješ, rijetki su slučajevi, ali se dešava. Ono što se češće dešava, jeste da moraš gledat oko potencijalnog partnera da li se nalazi neki ljubomorni brđan (pogrdan naziv za nekulturnu mušku osobu) koji ples ne smatra ni socijalizacijom, a kamoli vrstom umjetnosti. Pa ukoliko ti se prilazi tom partneru sa šljemom i pancirkom zbog socijalizacije, ti izvoli. Zamislite kako bi show "Dance with the stars" dobio na popularizaciji da je umjesto Lewis Hamiltona bio neki brđan u publici pa gleda Nicole Scherzinger kako pleše sa tamo nekim muškarcem Rumbu? Je li možete zamisliti? Ja mogu, to bi bila američka verzija "Farme" na veliko.

Kada priđeš potencijalnom partneru već si svjestan da taj neko je željan plesa, ono čega nisi svjestan je to kakav je odgovor. Prilazim ja djevojci koja je već vidno nezadovoljna jer njena drugarica ne želi da pleše sa njom, a i u blizini nema nikog zainteresovanog za to. U maniru gentlmena, onako kako me je ples odgojio, lijepo je zamolim za ples. Za odgovor sam dobio pitanje: "Je li ti vidiš da sam ja udata?", onako otresito i drsko, baš u maniru kako je dragi brđan odgojio.
Sad se tu javljaju dva civilizacijska problema, jedan je ovaj o plesu. Je li se to ples stvarno smatra činom prevare svoga momka, svoga muža ili nekog trećeg, pa se smije samo sa njim plesati?
Drugi problem se odražava u vidu razgovaranja. Da li se može nekome odgovoriti normalno na postavljeno pitanje: "Ne, oprosti, nisam za ples sa tobom."? Očigledno da ne može. Živimo u tako iskvarenom dobu i među tako iskvarenim ljudima da se čak ne može konkretno ni odgovoriti na postavljeno pitanje. Ako je već potrebno odbiti nekoga za bilo što, nevažno da li je ples u pitanju, može se to na milion ljepših načina učiniti.

I ja se nadam, opet, da je to samo način odbijanja, a ne da se ples smatra seksualnim činom i prevarom.