Kreneš upisati fakultet, treba štela. Kreneš doktoru, treba štela. Kreneš se zaposliti, treba štela. Kreneš kupiti hljeb, treba štela. Dobro 'aj ne treba štela da se kupi hljeb. Kreneš umrijeti.... Ne treba ni tu štela, to možeš i sam, ali još malo će trebati štela da te ukopaju. Uglavnom manje-više gdje god da se okreneš potrebna ti je štela, a nema štele ako nemaš novac ili rodbinske veze.
Jedna anegdota je vezana za mog prijatelja koji je nakon završenog fakulteta postao "penzioner". Ono penzioner, sjedi kod kuće, izležava se, drugi se brinu o njemu, samo eto ne koristi štap za kretanje. Jednog lijepog i sunčanog dana došlo vrijeme da se javio na biro za zapošljavanje, više biro nego za zapošljavanje. Kada je došao na vrata, prvo je morao biti upućen s' kim i kako smije razgovarati, koji tonalitet koristiti, koje riječi koristiti... Jedna je uposlenica nervozna, pukao joj nokat igrajući spider solitaire, tako da nije poželjno razgovarati s njom jer od 9:00 do 10:00 još uvijek nije uspjela složiti jednu boju. Sreća u svemu ovome jeste da nije pao sistem.
Pokupio je sva upustva i obratio se drugoj uposlenici sa kojom je čak uspio ostvariti dijalog.
Upitao ju je da li ima posla za njega pošto je završio fakultet kojeg nema nema na birou. Bio je jedinstven na birou po tom pitanju. Uslijedio je očaravajući pogled i unikatan osmijeh koji nećete opaziti na takvom mjestu. Uposlenica je ukratko izgledala ovako:
Upitao ju je da li ima posla za njega pošto je završio fakultet kojeg nema nema na birou. Bio je jedinstven na birou po tom pitanju. Uslijedio je očaravajući pogled i unikatan osmijeh koji nećete opaziti na takvom mjestu. Uposlenica je ukratko izgledala ovako:
Sa Nelsonovim osmijehom mu je sve bilo jasnije, a nakon što se uposlenica smirila i odgovorila mu je kako je on na krivom mjestu, tj. da se na birou ne traži posao, situacija mu je bila još jasnija.
Doduše, uspio je čekirati knjižicu. I to je jedna vrsta uspjeha, ne može to svako.
Tako da onima koji se još uvijek školuju nakon ovakvih događaja uvijek skoči moral i zapnu još više da uče ne bi li bili bar pomoćni bagerista. I za pomoćnog bageristu ima jedna anegdota. Nakon dužeg vremena sreo sam prijatelja koji je bio preko grane.
- Gdje si čovječe nema te k'o sunca u martu.
-Ma išao na neki privremeni rad preko grane.
-Pa ništa ne pričaš inžinjeru, ima li kakvih para?
-Pa zaradio sam dovoljno, taman toliko da platim povratnu kartu kući i da kupim majci neku šolju sa posvetom. Da ne bude baš da sam džaba radio.
-Auuu. Pa šta si to radio?
-Bio pomoćni bagerista. To ti je ono gdje ne može bager idem ja, ili pak kad im dotuži uletim s lopatom da imam za topli obrok. Neće niko platiti sjedenje.
Nisam ga više smio ni ispitivati. Uplašio sam se od same pomisli da ću i ja kad završim elektrotehniku provoditi struju tamo gdje zafali provodnika.
S vremena na vrijeme pojave se i konkursi za posao. Ako imate sreće da su zaposlili svu rodbinu u firmi, možda i nađete neki posao, ali daleko od toga da ćete raditi ono za što ste se školovali.
-Da vidimo, prosjek 9.7... Odrađen pripravnički, poznavanje 2 strana jezika, računar u malom prstu, komunikativan, mlad i željan uspjeha. Pa momak ti si skoro pa idealan za nas.
-Skoro???
-Da te ne lažem. Moramo zaposliti sina predsjednika mjesne zajednice. Mali nije neki mozak, završio zanat, ali može potegnuti. Njegov stari nam siječe neka stabla iz obližnje šume, jeftiniji nam prevoz, a ima i dobar cekular. Nego, uskoro će konkurs za sjekača drva, pa izuči i taj zanat. Možda te prime ako knjigovođa ne bude urgirao za svog malog. Napustio mali školu pa mora negdje da ga ubaci.
Pouka ovih priča dragi čitaoci jeste ta da održavate svoje rodbinske odnose, mimo vjere koja vam to nalaže. Nikad nećete znati gdje će vam koji rođak, dajdža, amidža zatrebati. Da li kod hodže, popa, sveštenika ili 'pak kod doktora, direktora, dekana...
Doduše, uspio je čekirati knjižicu. I to je jedna vrsta uspjeha, ne može to svako.
Tako da onima koji se još uvijek školuju nakon ovakvih događaja uvijek skoči moral i zapnu još više da uče ne bi li bili bar pomoćni bagerista. I za pomoćnog bageristu ima jedna anegdota. Nakon dužeg vremena sreo sam prijatelja koji je bio preko grane.
- Gdje si čovječe nema te k'o sunca u martu.
-Ma išao na neki privremeni rad preko grane.
-Pa ništa ne pričaš inžinjeru, ima li kakvih para?
-Pa zaradio sam dovoljno, taman toliko da platim povratnu kartu kući i da kupim majci neku šolju sa posvetom. Da ne bude baš da sam džaba radio.
-Auuu. Pa šta si to radio?
-Bio pomoćni bagerista. To ti je ono gdje ne može bager idem ja, ili pak kad im dotuži uletim s lopatom da imam za topli obrok. Neće niko platiti sjedenje.
Nisam ga više smio ni ispitivati. Uplašio sam se od same pomisli da ću i ja kad završim elektrotehniku provoditi struju tamo gdje zafali provodnika.
S vremena na vrijeme pojave se i konkursi za posao. Ako imate sreće da su zaposlili svu rodbinu u firmi, možda i nađete neki posao, ali daleko od toga da ćete raditi ono za što ste se školovali.
-Da vidimo, prosjek 9.7... Odrađen pripravnički, poznavanje 2 strana jezika, računar u malom prstu, komunikativan, mlad i željan uspjeha. Pa momak ti si skoro pa idealan za nas.
-Skoro???
-Da te ne lažem. Moramo zaposliti sina predsjednika mjesne zajednice. Mali nije neki mozak, završio zanat, ali može potegnuti. Njegov stari nam siječe neka stabla iz obližnje šume, jeftiniji nam prevoz, a ima i dobar cekular. Nego, uskoro će konkurs za sjekača drva, pa izuči i taj zanat. Možda te prime ako knjigovođa ne bude urgirao za svog malog. Napustio mali školu pa mora negdje da ga ubaci.
Pouka ovih priča dragi čitaoci jeste ta da održavate svoje rodbinske odnose, mimo vjere koja vam to nalaže. Nikad nećete znati gdje će vam koji rođak, dajdža, amidža zatrebati. Da li kod hodže, popa, sveštenika ili 'pak kod doktora, direktora, dekana...
Nema komentara:
Objavi komentar