Nastavak: Tebi treći dio

.... Došlo je vrijeme da se probudim, pomiriti se moram da je više nema, zvuči neizvodljivo ali moram. Previše sam vremena proveo u sobi 2 sa 2 ne pokušavajući ništa. Čak sam se uspio i obrijati, to je veliki korak koji sam načinio u posljednje vrijeme. Sa teškim rukama i nogama izlazem na sunce na koje si me ti nekada posjećala, s tim da je u ovo mnogo teže gledati, tebe sam gledao sa zadovoljstvom. Ovo već prerasta u neku vrstu nervoze, kao da mi nije dovoljno lice osušeno i izborano, još mi sunce fali da ga mršti....
Povlačeći korake po bakarnom lišću aleje, shvatam da je sve oko mene ispunjeno tišinom. Vrijeme je stalo, tu su te liske koje šuškajući jedna od drugu daju mi znak da se još uvijek krećem mada nisam ni svjestan baš šta se dešava, previše je razlike u odnosu na prošlu godinu kad smo istom ovom alejom zajedno šetali, nekada je odisala srećom, radošću, da li je to bilo u mojim očima tada i da li sada opet u mojim očima odiše bolom i tugom, ili se pak nikada ništa nije mijenjalo. Ko će mu ga znati, s drugima nisam ni imao kontakt godinu dana, samo s tobom kroz slike još uvijek sam preživljavao, pretplaćen na tebe kao na narodnju kuhinju, bila si i u tim teškim trenutcima jedini oslonac za nastaviti dalje...
Prolaze dani ja pokušavam da se osvrnem na život i da ga vratim na put kakav je nekada bio. Možda bih i uspio, ali.... Uvijek ima ovo ali. Neko ga s namjerom ostavi u mom životu, čisto da mi pravi nedoumicu...Neko baš nije fer... Ne uspijeva mi da te izbacim iz glave u ovom stanu, u ovoj ulici, u ovom kvartu, u ovom gradu. Previše je stvari koje podsjećaju na tebe da bi se moglo nastaviti u istom bez tebe. Nekada se zapitam da li bi bilo moguće započeti nešto novo na nekom novom mjestu!? Mah, već sam donio odluku i ne mijenja mi se baš tek tako. Vidiš bar sam u tome uznapredovao, konačno sam postao odlučan, sredila se instalacija na južnoj magistrali. Poznavajući tebe  znam da ne bi sigurno bila ponosna na mene što sam baš na ovaj način se promijenio i postao odlučan. Maleno, pošto ne mogu bez tebe, odlučio sam da te potražim, da provedem još koji trenutak s' tobom, samo se nadam da će nas tamo gore neko spojiti, da gore nema niko ništa protiv da budemo zajedno kao što je neko ovdje na zemlji izgleda imao...

                                          

Eto srećo, sve je spremno, za koji trenutak krećem ponovo u potragu za tobom, nadam se da ćemo se uskoro ponovo sresti. Provjerio sam omču, tačno odgovara mom vratu. Vidimo se srećo moja jedina...

Nastavak: Tebi drugi dio

....Spoznaja da si tu kraj mene uvijek mi ulijeva nadu za bolje sutra, osjećam se sigurnijom osobom jer znam da s tobom uvijek sve na dobro izadje, ma koliko loše bilo...Tebi jedino se trudim da vratim mnogo više nego što mi pružaš jer to i zaslužuješ. Znam da ideš kod doktora zbog te neke čudnovate izrasline i da ne želiš da mi kažeš o čemu se radi, nikad mi nisi ni dala povod za brigu, vješto si sve prekrivala, i ovo su mi drugi rekli, biće sve uredu pače moje, luče moje malo...
Sjedeći u sobi i ubijajući dosadu čekao sam samo poziv tvoj da te opet vidim, svakom novom susretu s tobom sam se iznova radovao kao prvi put da je. Zazvonio je telefon, krajnje je vrijeme bilo, već sam se počeo brinuti da ti se nije nešto dogodilo. Kućni broj, hmmm, čudno nema običaj da me zove s kućnog, ma ok je, vjerovatno joj je nestalo kredita.
- "Molim". Javio sam se sav ushićen, kao što i jesam svaki puta kad se čujem sa njom.
S druge strane se ne čuje ništa, samo jecanje prigušeno, sigurno me neko zeza. Napokon neko šapće kroz mikrofon.
-"Nema je....Nije više s nama, napustila nas je....."
Telefon mi ispada iz ruke mimo moje volje, trenutno sam izgubio snagu, snagu za razgovor za razmišljanje, snagu za razgovor i dalja pitanja. Imam samo jednu tačku u koju gledam i iz koje ne mogu da se izvučem, sav fokus je usmjeren u tu tačku, sve je ostalo zamagljeno. Ne vidim, ne čujem,  kroz glavu mi je u djeliću sekunde preletjeo život, ne mogu da vjerujem, jedna  veoma teška knedla mi silazi niz grlo, i ne mogu više da izdržim, počeo sam jecati a malo zatim znatno jače krike ispuštati. Što ona? Što ne ja? Zar je ona onako divna nekome nešto nažao učinila? Aaaa ne, ja u to ne vjerujem, to nije istina.... Uzalud se prevrćem po krevetu, grizem za šta stignem, ništa ne pomaže ni meni ni njoj. Ona se više neće vratiti i to je najgora činjenica koja me proganja....
Otišla si i tako sa sobom odnijela sve što je lijepo, ostavila si tugu i bol, koje svakoga dana sve više rastu u meni, koliko je sve postalo monotono samo to dvoje se i mijenja, i samo rastu. Još poneka dlaka na bradi izraste, ništa više. Otkad te nema, nemam više za koga ni da se spremam, ni sredjujem, nemam za koga ni da kuham, ma, nemam za koga da živim. Sa tobom otišao je i dio mene, jedan dio mene je umro. I ovo jutro je isto kao i prethodnih 193, ništa se promijenilo nije. Ustanem bez volje za životom s kojom liježem u isti onaj krevet koji sam nekada s tobom dijelio, u kome su se dešavale samo divne stvari, koje su prije 193 jutra nestale, jednostavno se izbrisale, odnio ih vjetar...
Izvlačim i posljednji litar chivasa, jedino utočište koje sam pronašao, nije toliko efikasan ali ima učinak, od bola u glavi zaboravim na bol u srcu, bar za trenutak. Pušeći i ove cigarete i prateći dim koji lagano izlazi iz usta svojim vijuganjem stvara slike prošlosti. Slike tebe i mene kako smo nekada sretni bili. Nikada prežaliti neću što nisam našao pravi način da ti izjavim ljubav, na način koji samo ti zaslužuješ....
Ispit ću i ovaj litar za još jedan dokaz da sve što je lijepo, kratko traje. U našem slučaju prekratko...
                                          

Još jedan proći će dan....

Nastavit će se....

Niko kao dijete

Često, vrlo često čujemo pridike od starijih osoba :

"Daj odrasti više, ne budi dijete...", 

"Imaš 20 i kusur a ponašaš se kao dijete".

Nešto kontam, šta to ima toliko loše u tome da budeš dijete, da se ponašaš kao dijete....U svijetu u kojem živimo danas jedino što nas može obradovati jeste dijete, njegov prvi plač te samog tjera na suze radosnice, njegov osmijeh stavlja tebi osmijeh na lice ma koliko ozbiljan bio, sve što je lijepo dijete nosi sa sobom, i valjda iz tog razloga svako od nas nosi dijete u sebi, koje nikada neće odrasti, ma koliko se trudili ostali i tjerali ga da odraste, ono ostaje negdje duboko u nama, smiješi se iz prikrajka, drži odstojanje od onog ozbiljnog i smrknutog lica "zrele" osobe... Svojom ozbiljnošću teško je nekoga oraspoložiti, teško je nasmijati nekoga, a kada se na površini pojavi ono sunašce iz ćoška i obasja sve oko sebe lako je primjetiti da je sve vedrije oko tebe, pa se pitam, čemu odrastenje? Nikad nam ništa nije dobro donijelo, djeca i kad se posvadjaju brzo zaborave i opet su zajedno, kod ozbiljnih osoba to vrlo teže pomirenje ide, a svadja vrlo lako izbije. U krajnjem slučaju i ta svadja dobije šire razmjere pa ne bude dobro, nikako... Da, i djeca imaju svoje i patnje i bolove, čak šta više, i veće nego li odrasle osobe, ali oni to posle, godinama, mudrošću svojom zaborave, izgube iz vida.

                                

Odeš sjedeš na klupu pored osnovne škole,na istu onu gdje si nekada sjedio kad bi bio mali odmor. Sačekaš zvono, i sagledaš 5 minuta radosti, 5 minuta u kojem ti prodju sve one slike kako si ti to nekada sa svojim drugarima iz klupe, iz učionice, isto to radio, 5 minuta tako malo izgleda a tako puno prikaže. Potjera ti suze bez da osjetiš njihovu kretnju, prikradu se od nekuda samo da izadju vani da i one osjete miris dvorište u koje su nekada izlazile posle dobivene loše ocjene....E lijepa vremena bijahu, i onda bi se svako vratio u to djetinjstvo, pa makar i svaki dan da se dobije loša ocjena.               

                                

Čovjek će biti i ostati dijete, ma koliko se trudio da odraste. Meni je drago zbog toga. Na kraju krajeva, taj isti čovjek kako stari sve je veće dijete, razmaženije, skromnije, male stvari su im potrebne da ih usreće, a kad vidiš sretne druge, ne možeš a da i ti ne budeš sretan zbog njih.

Zadrži dijete u sebi i dozvoli mu da izadje samo na površinu, neka ga tu, bar će te u trenutcima depresije i nostalgije vratiti te kroz slike u momente kad si bio sretan i nisi mario ni za šta....

Ha biceps, ha triceps

Udahni, udahni, ulazi nova cura u kafić, ne daj bože da ne primijeti tvoje mišiće....ups, je li ja rekoh mišiće. E pa frajeru, ne zovu se to mišići, ne nabacuju se oni tek tako, preko noći sa steroidima, proteinima, kretainima. Frajeru mišići se nabacuju od lopate, krampe, sjekire,  motorke... De ti malo ubrizgaj tamo neke hemije u sebe pa digni koje kilo željeza i eto ga, biceps 48 cm.... Jao kako dobro izgledamo, pa to je sjajno..... Sjajno za koga, za mačkice, tigrice i ostalo životinjsko carstvo... Takvi još samo trebaju Sandri Africi da se popne uz stepenice jer je toliko niska da se ne može sama popeti već joj trebaju ljestve ili takvi kao ti.... Nećeš tako osvojiti curu kojoj je veći obim mozga od tvog bicepsa.
                                     
- E ćao mačko, hoćeš da pipneš moju ruku, neki kamen mi zastao tu iznad lakta? A hoćeš li?? Moli je kao da je to prvi i posljednji potez osvajanja tvrdjave.
- Ne hvala, mama mi je rekla da ne diram pesticide, mogla bi dobiti osip.... Upsss nešto je djevojka odgovorila antipično.... Dok se ona lijepo provodila sat vremena u nastavku, gospodin još uvijek nije skontao šta je gospodjica htjela reći.... Ma ok, zar je bitno, ukoliko se "motor" od jedne konjske snage previše optereti, mogao bi eksplodirati, zato on ne pokušava da shvati dotičnu i prelazi na novu žrtvu sa potpuno novim pristupom....
- E ćao mačko, hoćeš da pipneš moju ruku, neki kamen mi zastao tu iznad lakta? pomjerajući svoju obrvu gore dole, koju je inače prijepodne počupao i dotjerao pod vaser vagu, vidite to je drastična razlika u osvajanju djevojke... Baš čudno, dobio je isti odgovor, aludirajući na to da je odbijen i da ništa nije razumio.
Medjutim, naći će on sebi utočište za to veče, naletjeti će ona prava ipak, nije zar džaba toliki trud uložio... Doći će jedna s obrnuto proporcionalnom veličinom mozga od njegovog bicepsa, naći će mnogo zajedničkih riječi, čak dvije- tri....aj dobro, četiri i tako će živjeti sretno do kraja večeri....

Tebi

Kažu da je jesen, da je sve tiho, tužno, sivo, jednostavno depresivno. Ne znam, ja baš ne dijelim takvo mišljenje, možda zbog toga što nisam kao drugi, a možda i zbog toga što imam tebe pored sebe. Nikad nisam uspio da pokažem ili bar da kažem ono što mislim i osjećam prema tebi, jer ti si navikla na mene ovakvog, ludog a opet povučenog, ti si jedina koja shvata da sam mnogo puta bio povrijedjen i da sada teško  pokazujem osjećanja. Još uvijek se plašim da iznesem tebi osjećaje, plašim se reakcije, ma kakva god da bila. Da. plašim se pokazati ljudima šta osjećam, ljudi su prestali biti ono što jesu, sve me više plaše njihovi pogledi, nisu ljudski oni topli, kojima te rado pogledaju. Imam osjećaj da su ljudi više životinjski nastrojeni, pa kad bi im rekao šta iskreno mislim, tim životinjskim, vučijim, kandžama bi me jednostavno rastrgali. Žao mi je kad se moram  osvrtati na njih kad si ti u pitanju, mnogo toga lijepoga si mi donijela u život, s tobom ni ova jesen kao kod drugih nije tmurna, za razliku od njih, u trenutcima kad sam s tobom obasja sunce, sklone se sivi oblaci, tvoj osmijeh me liječi od depresije, s tobom čak i zaboravim koje je godišnje doba. Pružaš mi toplinu svojim zagrljajem, oči tvoje svjetlucave učine da probehara u meni život svaki puta kad me njima pogledaš. Nisam ti nikada rekao koliko te volim, možda i iz tog razloga što ne znam to na pravi način reći, možda iz tog razloga što za to ne postoje riječi, ne postoje djela, nadam se iskreno da to osjetiš. Može se osjetiti toliko dovoljno koliko je izraženo. Poznaješ me dovoljno da znaš kako je u meni sve pobrkano, baš kao instalacija na tuzlanskoj magistrali, i ko zna kad će to sve doći na svoje i raditi onako baš kako treba.
Kada odem, tebi samo žurim, jer ti si moj mir, pored tebe bolji sam čovjek, probudiš dijete u meni koje vjeruje u bajke, vjeruje da smo iz nekog svog posebnog svijeta gdje je sve moguće. Taj svijet ponekad vidim u tvojim očima, kada ih duže gledam u dubini primijetim da na svom tom plavetnilu morskom pluta neki čamac, a na čamcu dvije prosijede osobe sjede u zagrljaju i gledaju zalazak sunca. Eeee, ja to vidim nas dvoje, da li u tom trenutku, da li kroz nekoliko godina, ali to smo mi, i zato ne dam da taj osjećaj ode. Rekli su mi da je svijet ogroman, e pa vidiš, cijeli moj svijet meni stane  naručje i ne ispuštam ga tek tako, ja upijam svaki tvoj pokret, uživam dok te gledam i ljubim, uživam dok ti nježno kosu dodirujem.
Gledam kroz prozor tamne sobe kako kiša lije, shvatim, da to nije  kiša, ima neko od gore vidi sve pa plače što smo razdvojeni, tada znam da će sutra biti sunce i da ću biti s tobom i dijeliti još ljepše trenutke. Da je Einstein još uvijek živ, vjerovatno bi mogao na osnovu nas da napiše i formulu za ljubav, možda se neko i nadje da napiše, do tada neka uče iz naše prakse....
                                                    
Nastavit će se....

Puna ljubavi

"Nemoj da bi neko imao predrasude prema djevojci, ona je dobra osoba, zaljubljive prirode, puna ljubavi za sve. Zaljubi se češće nego što je Milka Canić izgovorila "Dobro veče" u slagalici. Imajte razumijevanja, shvatite da je ljubav teška stvar, u njenom slučaju bi to izgledalo poput ovoga: "Pronadje se vrlo često i zadrži vrlo teško"".
Sredilo se djevojče od petnaest ljeta za izlazak u grad, divno izgleda, sve sija na njoj, pozavidjeo bi joj Šićki.
Tata joj je  gradjevinar, izgleda, čovjek ima sav potreban alat za taj zanat ali ga ne koristi, pa normalno da ne koristi, kad ga je kupio svojoj kćerkici, i oblu i mistriju i fanglu i smirgl papir, sve samo da bi se ona mogla srediti i našminkati. Pa sam Avon može izdržavati svojom kupovinom, ne mogu ljudi proizvesti kozmetike koliko ona stavi na sebe. Kažu da je to sve u cilju da je primijete...Pa hejjjjjj, ko je neće primijetiti tako usijanu, jedino Halid B. možda ne bi uspio da je primijeti, i to ako mu prodje sa desne strane. Lijepo je vidjeti sredjeno žensko, da drži do sebe, da izmamiš te poglede, ali na normalan način, a ne kao ti. Svako jutro rodjena majka se s tobom upoznaje kad udješ na vrata bez šminke.

Ok, da se vratimo, uspjela si, privukla si pažnju, izgleda da ti je to jedino u interesu, želiš da se okušaš u svemu jer je sve novo za tebe, ali ne moraš sve probati za jedno školsko polugodište, ostavi bar brak posle osamnaeste godine. Svidjeh joj se momak na prvi pogled, i ona njemu (toliko je bio pijan, nije mogla biti ružna), nisu mogli odoljeti jedno drugome. Ljubav na prvi pogled bješe. Sve je divno, ponedjeljak provode cijeli dan zajedno, sve miriše na proljeće, sve se budi gdje oni kroče, divota. Ko je rekao da bajke ne postoje?
Utorak još divniji, stavio joj je cvijet u kosu da se ozvaniči ta veza, osmijesi s lica jednostavno ne silaze, sve je tako lijepo, tjera te da pomisliš da će vječno trajati. Izjave ljubavi, oduševljenje na svaku dobijenu poruku, već je svima dato do znanja da je on njen prvi i posljednji, da nema dalje, on je vrh. Pa djevojko poznaješ ga toliko koliko ja poznajem računanje trojnog integrala po zatvorenoj površini.
Dodje i srijeda, nešto čudno se dešava, e, nisu proveli mali odmor zajedno, uh, je li nešto krenulo po zlu.
Četvrtak, počela da hladi ljubav k'o ražanj isped vegetarijanca, shvatila je nekim čudom da nije to to.
Petak, ugasi se ljubav "davno" započeta,  još u ponedjeljak, daleka istorija.
Subota, pročitala je status na fb na njegovom zidu od neke "drolje", to jednostavno nije mogao sebi dopustiti, bila je to kap koja je prelila čašu već odavnih nesuglasica. Ja nisam bio ni svjestan kako je ta ljubav zeznuta stvar, toliko se stvari brzo odvijaju i toliko vrijeme sporo teče. Pomislih da bi im jedan kalendar u tom njihovom vremenu mogao trajati bar dvije decenije.
Nije suboti kraj, oplakala je ona tu ljubav za vrijeme ručka, sasvim slučajno dok je rezala luk, nije se mogla suzdržati a da suzu ne pusti. Smogla je snage, uzela mistriju i fanglu, sve lijepo zamazala oblom i pravac diskoteke. Ponovo se djevojče zaljubi. Isti scenarij se ponavlja, ista glavna ženska uloga, samo novi muški statički element u svemu tome.
Nemoj da bi ko imao predrasude prema djevojci, ona je dobra osoba, zaljubljive prirode, puna ljubavi za sve. Zaljubi se češće nego što je Milka Canić izgovorila "Dobro veče" u slagalici. Imajte razumijevanja, shvatite da je ljubav teška stvar, u njenom slučaju bi to izgledalo poput ovoga: "Pronadje se vrlo često i zadrži vrlo teško".

P.S. Sad ima 17 godina i nije udata, možda je čudno kad su takve ljubavi u pitanju i kad već vrijeme tako sporo prolazi,a možda  i nije čudno jer ne ostade niti jedan momak koji je nije "iznevjerio".

Gdje nestade ljubav?

"Ja tebe volim...". Eeee reče strasno, gotovo pa istinito, lijepo je zvučalo, još ljepše bilo čuti....

Dan danas sjednem pa se zapitam, je li to ona tako mislila? Jesam li ja nesto zeznuo, gadno zeznuo, pa se ta ljubav istopila? Šta je čovjek kao ja mogao da učini nešto tako loše pa da te riječi nestanu, jednostavno, ostanu samo kao sjećanja. Neke stvari teško dodju u glavu, a neke ti se same pokažu, svuda oko tebe isti slučajevi, pa ti nekako sve dodje na svoje, a kako gledaš druge, dobijaš neku utjehu, ali ne i nadu da će se nešto tako ponoviti i sutra, ovaj put istinito.
Pogledaš druge, pogledaš nju, vidiš tužne druge, vidiš sretnu nju. Kako je više gledam, sve manje vjerujem da je sretna, sve više vidim kako voli i njega onako kao što je voljela mene. Neko tako mlad a tako iskusan, uostalom, kakvo je to iskustvo, ljubavno, kada je interes u pitanju?
Žensko je razbirljivo, i kao takvo, ispitat će sve o osobi s kojom provodi vrijeme, tako je i ona ispitala i mene i sve o meni... Bio sam savršen za nju, sve dok nije saznala moje materijalno stanje, dok nije saznala da je jedino što joj ja imam ponuditi, ljubav. To njoj nije dovoljno.
- "Dragi od ljubavi se ne živi", odjekuju riječi.... Stegnuo sam šake, otkucaje srca nekako uspio smiriti, za koje mislim da su u tom trenutku oborile neki rekord u otkucajima u minuti, sklopih oči, vratih suze gdje su bile, "Nećete vani, ne sada, pokažite joj da ni meni nije stalo, bar u ovom trenutku, dat ćemo sebi oduška u 4 zida", u sebi prošaptah tek da me suze čuju.
"Ma uredu je, ja nemam što drugo da ti ponudim, naći ćeš ti već nekoga ko će moći, vidim da si u potrazi....E eno neko prodje sa Q7-com, da tebe ne traži?",počeo sam zvučati kao ološ, mali milion stvari mi je prolazilo kroz glavu, osim onoga što trebam reći, pomisli su sve bile upućene na one lijepe trenutke, kojih više neće biti....
Ode, kao da nikada ništa nije bilo, pa i nije, bar s njene strane. Ah da, našla je nekog čiču, svi ga zovu Deda Mraz, valjda zbog poklona koje dijeli, ne znam da li mu je to ime, ali veoma liči na "onog" Deda Mraza, bar po stomaku i boji kose.                                                            
Vidi što su sretni, divno pogledati, drago mi je zbog njih dvoje, sad mogu i ja konačno živnuti, slika mnogo govori. Ja još vjerujem u ljubav, i da ću je negdje naći.

Često mi opet kroz moju glavu prodje misao: " Kad vidiš da je ljubav dobila cijenu, shvatiš da je sve izgubilo vrijednost".