Sportisti BiH kažnjeni zbog obaranja državnog rekorda. Nego šta, nego kažnjeni!

Najnovija vijest iz sporta: Sportisti BiH kažnjeni zbog obaranja državnog rekorda, tako su pred lice pravde izvedeni juniorska rukometna reprezentacija BiH, novopečeni evropski prvak Mesud Pezer, Petar Zadro, Amel Tuka, Aleksandra Samardžić.... i da ne nabrajam dalje, ne znate ni ove.
Vlada federacije BiH odlučila je da izvrši izmjene i dopune zakona o sportu, da upotpune dnevni red, što se nije dogodilo od '93. kada ih je vojska tjeralo na to, čime je oboren još jedan državni rekord na velikom takmičenju osvajanja stolica.

 Sa 2500 KM kažnjen je Mesud Pezer od strane vlade federacije zbog obaranja državnog rekorda u bacanju kugle, u narodu poznatije kao kamena s' ramena. Pošto je vlada poduzela drastične sankcije, IAAF se suzdržao od kažnjavanja Zeničanina, koji je usput oborio svjetski juniorski rekord.
Juniorsku rukometnu reprezentaciju BiH kaznio je javni servis BHRT-a zbog malog miliona zahtjeva za prenos svjetskog prvenstva koje se održava, ne ponovilo se, u BiH i još su uspjeli zabilježiti prvu pobjedu na jednom velikom takmičenju u ime rukometa BiH, kako su samo mogli. Njima je kazna stigla u vidu neemitovanja U18 košarkaške reprezentacije BiH koja se plasirala među 12 najboljih reprezentacija Evrope, a eventualnom večerašnjom pobjedom i među 8 najboljih reprezentacija starog kontinenta. Sramota stvarno, samo među 8 najboljih, a prošle godine igrali prvenstvo B divizije.
Za Amela Tuku je malo manja kazna. Ovom Kakanjcu su uskratili novčanu nagradu, jer su se sve pare iz budžeta grada Kakanj uložile za održavanje koncerta Zvezda Granda u istoimenom gradu. Nisu ljudi ni mislili da će se Amel dokopati finala, a kamoli da će popeti na postolje.
Petar Zadro i Aleksandra Samardžić će proći sa najblažim kaznama. Naime, njih niko od portala, novina, televizija neće spomenuti jer su osvojili srebro odnosno bronzu na olimpijskom festivalu. Hoće ljudi da se bave džudoom i da zarađuju, još da o njima pišu. Ubezobrazili se ovi sportisti što ponosno nose zastavu BiH i dostojne je predstavljaju. Krampe i lopate se vi ufatite pa dosljedno jedan rudnik predstavljajte, sram da vas bude.
Nakon ovih teških odluka koje je vlada donijela, ljudi će morati malo povisiti sebi platu, naporno su radili, a i gdje će sa parama koje su uzeli od nagrada dotičnim gore, gdje? Čak se dovodi pitanje na dnevni red: "Otkuda nama toliki broj uspješnih sportista?" i prijedlog koji će se usvojiti jednoglasno: "Moramo smanjiti broj istih, odnesoše i ovo malo što imamo od plate!".
Dok ja ovo pišem U18 košarkaška reprezentacija vodi protiv Češke, možda bih je i gledao a ne ovo pisao, da imam gdje.

Sve stvari koje su napisane gore tekstu su izmišljene...a možda i nisu.
Sva vlastita imena napisana malim slovima je slučajnost....a možda i nije.

E moj Bošnjo...

Sat vremena je prošlo otkako sam ušao na blog pa pomno gledam, malo lijevo, malo desno. Morao sam sebi uvesti nove mjere predostrožnosti kada ulazim na ove društvene mreže, blogove, razne stranice, da prvo pogledam na stranu, provjerim da li ima komšiluka pa tek onda lupam gluposti.
Nije to sad da sam željan neke pažnje pa me ima na svakoj društvenoj mreži, već samo pokušavam pobjeći od kamera koje su skrivene u komšijskim očima. A ironija me zadesila neki dan kad sam čekao bus sa svojim prijateljem pa izašao na put, ne bi li mi koji od tih komšija stao sa autom da ne plaćam ionako skupu kartu. Kako je samo čudno, iste te komšije hoće vrat slomiti okrećući glavu na drugu stranu, samo da bi mogli reći kad ih upitam što nisu stali: “Nisam ja tebe vidio, stao bih ja tebi, gdje bih tebe promašio. Ja gledao tamo na pijacu, u onih trgovaca struhle paprike, pa se to čuje do u auto.”
Paprike je mog’o osjetit kako truhnu, a ja što truhnem na suncu i u prašini od onih valova auta što poslije posla idu kući, to nije mogao osjetit, e moj Bošnjo i sebi si težak.
Još malo pa ću morati kao porodica Aćimović zaključati se u kuću, samo nek narod misli da sam na moru, neko egzotično mjesto, dovoljni su mi i Hawai. Samo moram bolje nego Aćimovići isplanirat plan i program ljetovanja, da me video nadzor gore pomenuti ne provali. Moraju ljudi lagati da su otišli na odmor, samo da ne bi bili ismijani od strane komšija. E moj Bošnjo i sebi si težak.

U svijetu uvijek se može čuti kako je neko stigao do uspjeha uz pomoć svoje porodice i svojih prijatelja, samo kod nas od prijatelja i porodice možeš čuti:

• Šta će ti to?
• Ostavi to!
• Nije to za tebe!
• Sjedi tamo i šuti! Ti nećeš nešto!
• De dijete ne jedi govna, uhvati se knjige!
• Jesu li te to tvoji jarani nagovorili. Samo ti njih slušaj, daleko ćeš dogurat’(ironično).
• Mani se ćorava posla!
• Nećeš ti to znat’. Ne možeš ti to, pokvarit ćeš.

Dobrodošlica video nadzoru.

Ubiju i moral i tebe. Nisi otišao niti na jedan trening a već si osuđen na neuspjeh. A kad uspiješ, pu pu pu gluho i ćoravo bilo, da se ne urekne, počaste te izjavama za koji ti treba google translate.

• Sjajno si odigrao utakmicu, bravo. –> (Da Bog dadne da ti zadnja bude.)
• Čestitam ti. –>(Crko da Bog da.)
• I u mene sin tako isto, samo on je u boljem klubu.  –> (Nećeš biti kao on, džaba se trudiš.)

Dođe čovjeku da se malo obuče bolje, da izađe u neki drugi grad, pa se mora malo i zaraditi. Tako ja sebi nabavim jednu mašinu, ne bi li šta zaradio s njom, koju u selu ima još jedan penzioner, dobrostojeći penzioner. Tad sam prvi put spoznao šta je sukob interesa, i to sukob interesa seljaka:
“On je nabavio mašinu kao ja, uze mi moje mušterije, sad ga neću ni pozdravit!”
Zaključak je: Ako neko ima određenu mašinu u selu, ni slučajno ne nabavljaj istu jer to narušava međuljudske i komšijske odnose. E moj Bošnjo sa slovenskom penzijom i sebi si težak.
Pa Bošnjo ispadne seljak što ode komšijama  na more, kupi gajbu piva i popije za sat vremena, a Francuz je gospodin što kupi litar vina pa pije sedam dana. Pa Bošnjo opet ode, stalo mu da komšija ne priča svašta.
Bošnjo mora gledati dva-tri puta reprize indijske, turske, španske i ne znam kojekakve više serije na nacionalnim televizijama, pa imamo više lingvista nego ratara, pa Bošnjo gleda jer nema šta gledati drugo.
Naivan je Bošnjo, a još ga takvi i okružuju, pa nema s kim muku da podijeli, već šuti i trpi i kaže: “Biće bolje”.
Još jednom da pogledam lijevo i desno, pa da i ja objavim ovaj tekst.

Tri savjeta za popis stanovništa Bosne i Hercegovine

Da ja za svaki slučaj prvo ostavim tekst koji je sad već podavno napisan o popisu stanovništva. Njega  možete pročitati ovdje. E sad da pređemo na stvar:
Prvi citat datira još iz perioda 19 vijeka, tačnije 1844. godine, izjavio je pravoslavac.

 

 

Ilija Garašanin - književnik, političar i premijer

 Drugi citat takođe datira takođe iz 19. vijeka, a djelo je katolika, konfuzija velika nastaje.

Na to bi se nadovezao i naš treći član ovog bloga Fra Ivan Franjo Jukić, koji kaže:
                          
Po poznavanju našeg balkanskog mentaliteta, očekujem u skorije vrijeme da se ova trojica proglase izjasne izdajnicima naroda svoga.

Oproštajno pismo

Recimo da sam ja kriva što se sve ovako dešava bez nekog smisla, možda sam ja nudila manje. Manje razumjevanja, možda sam nudila tebi samo mali dio svog vremena, svoje pažnje. Ljubavi sam nudila dovoljno, al' u pogrešno vrijeme.
I možda sam bila nezahvalna.
Znaš da sam Ovo nešto počela iz pogrešnih razloga, i otišla sam predaleko i umjesto tebe, sjebala sam nas oboje.
Hvala ti što si bio taj neko. Bio si neko moj. Hvala ti za one razgovore do jutra, hvala ti za svako "Dobro jutro" i za svako "Laku noć", hvala ti za svaki, kako ti kažeš, iskren zagrljaj, hvala ti što si pustio da budem tvoja mala maza, hvala ti za svaku Balaševu citiranu riječ, hvala ti za svaki poljubac..
Hvala ti što si mi pruzžo priliku da vidim kako je to kad voliš, i kako je to kad si voljen.
Hvala ti što si mi pružio da vidim sebe u tvojim očima.
Zaslužuješ ti puno više od male klinke kojoj tvoja ljubav dođe samo usputna stanica, znam da je davno bilo vrijeme da odem, al nekako mi je lijepo tu gdje jesam, našla sam sebi fino mjestu u tvom srcu, i baš mi se ne izlazi. :/
Ne znam mišu, jedino ovako i ti i ja nastavljamo tamo gdje smo nekad davno stali, vrijeme je..
I znaš ti si prvi kome sam rekla one najofucanije riječi današnjice, meni to ipak znači puno, volim te mišu mali i budi mi dobar, budi sretan, zaslužuješ ti to..
I nemoj da baciš malog tweetya samo ga stavi negdje, ne znam, neka ga zatrpa prašina i onda se nekad, nekad sjeti mene.

"I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečiji, možda prosed, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...

I zaplakaćeš istog časa...

I najzad shvatiti kako sam te voleo."



Autor teksta ostat će anoniman.

Balkanski prvomajski protesti!

Upozorenje: Sadržaj koji slijedi nije preporučljiv osobama koje ne razumiju ironiju i sarkazam.

Za sve vrste protesta, balkanski narod ima svoju jedinstvenu verziju. Nemoguće je usporediti proteste diljem svijeta i kod nas, ali pokušat ćemo napraviti neke paralele. Nedavno je bio 1. maj, i svugdje u svijetu se obilježava kao dan rada, tj. obilježava se povodom prvih protesta radnika, kada je stvoren i radnički sindikat.
Vidiš ti što ti je svijet, oni i dalje protestuju, nisu normalni. Dobiju slobodan dan, a oni izađu na ulice pa protestuju sa nekim transparentima, zvižde, galame, traže povišenja plata...
Na Balkanu je potpuno drugačija situacija. Ovaj ostatak svijeta bi se morao malo ugledati na nas, i na prvomajske proteste koji mi priređujemo. Od transparenata da ponesu roštilje, da galame uz kojekakvu muziku i na kraju krajeva da traže smanjenje plata. To je najbolji protest. Balkanci dobiju slobodan dan i izađu u prirodu, okreću se ražnjevi, pije se skupocjeni alkohol, djevojke čak i u prirodu odjenu najbolje što imaju u ormaru (haljinice, štikle, šminka). Sav svoj novac ulože na te proteste, jer će posle toga mrkotrpno raditi do sledećeg prvog maja, bar ona manjina koja je zaposlena. Parola tih protesta na Balkanu bi izgledala ovako: "Nek nemamo, mi ćemo opet uživati!", tako da vodeća struktura vlasti može unaprijed razmišljati kome smanjiti plate, jer očigledno imaju i previše.

Najveći transparent sa prvomajskih protesta.

Ovi u Zagrebu se nešto poistovjećuju sa ostatkom svijeta, glumi njih 25.000, kao nešto im loše. Opet im se ukazao neki Marijan Čavić. Al šta je to  25.000 ljudi, tolika posjećenost bude na utakmicama nižerazrednih klubova TuriJa - Dublje.
U svijetu na proteste niko ne dođe iz dijaspore, vjerovatno nije ni u Zagreb, dok se kod nas sjati sva rodbina. Dođu sa namjerom, pružaju nam maksimalnu podršku u protestima. Pa ne bi mogla jedna tročlana porodica ponijeti ovaj gore transparent da ne dođu i ovi iz dijaspore.

Zato se moramo oglasiti javno: Protestovali smo masovno, u svakom gradu, opštini, selu, zaseoku, i molimo vlast da nam smanji plate i penzije (ko ih ima), da se ne bi i sledeće godine ovako isto protestovalo i to još masovnije!

Nema rodbine <=> nema posla

Kreneš upisati fakultet, treba štela. Kreneš doktoru, treba štela. Kreneš se zaposliti, treba štela. Kreneš kupiti hljeb, treba štela. Dobro 'aj ne treba štela da se kupi hljeb. Kreneš umrijeti.... Ne treba ni tu štela, to možeš i sam, ali još malo će trebati štela da te ukopaju. Uglavnom manje-više gdje god da se okreneš potrebna ti je štela, a nema štele ako nemaš novac ili rodbinske veze.

Jedna anegdota je vezana za mog prijatelja koji je nakon završenog fakulteta postao "penzioner". Ono penzioner, sjedi kod kuće, izležava se, drugi se brinu o njemu, samo eto ne koristi štap za kretanje. Jednog lijepog i sunčanog dana došlo vrijeme da se javio na biro za zapošljavanje, više biro nego za zapošljavanje. Kada je došao na vrata, prvo je morao biti upućen s' kim i kako smije razgovarati, koji tonalitet koristiti, koje riječi koristiti... Jedna je uposlenica nervozna, pukao joj nokat igrajući spider solitaire, tako da nije poželjno razgovarati s njom jer od 9:00 do 10:00 još uvijek nije uspjela složiti jednu boju. Sreća u svemu ovome jeste da nije pao sistem.

            

Pokupio je sva upustva i obratio se drugoj uposlenici sa kojom je čak uspio ostvariti dijalog.
Upitao ju je da li ima posla za njega pošto je završio fakultet kojeg nema nema na birou. Bio je jedinstven na birou po tom pitanju. Uslijedio je očaravajući pogled i unikatan osmijeh koji nećete opaziti na takvom mjestu. Uposlenica je ukratko izgledala ovako:

Sa Nelsonovim osmijehom mu je sve bilo jasnije, a nakon što se uposlenica smirila i odgovorila mu je kako je on na krivom mjestu, tj. da se na birou ne traži posao, situacija mu je bila još jasnija.
Doduše, uspio je čekirati knjižicu. I to je jedna vrsta uspjeha, ne može to svako.
Tako da onima koji se još uvijek školuju nakon ovakvih događaja uvijek skoči moral i zapnu još više da uče ne bi li bili bar pomoćni bagerista. I za pomoćnog bageristu ima jedna anegdota. Nakon dužeg vremena sreo sam prijatelja koji je bio preko grane.

- Gdje si čovječe nema te k'o sunca u martu.
-Ma išao na neki privremeni rad preko grane.
-Pa ništa ne pričaš inžinjeru, ima li kakvih para?
-Pa zaradio sam dovoljno, taman toliko da platim povratnu kartu kući i da kupim majci neku šolju sa posvetom. Da ne bude baš da sam džaba radio.
-Auuu. Pa šta si to radio?
-Bio pomoćni bagerista. To ti je ono gdje ne može bager idem ja, ili pak kad im dotuži uletim s lopatom da imam za topli obrok. Neće niko platiti sjedenje.

 Nisam ga više smio ni ispitivati. Uplašio sam se od same pomisli da ću i ja kad završim elektrotehniku provoditi struju tamo gdje zafali provodnika.
S vremena na vrijeme pojave se i konkursi za posao. Ako imate sreće da su zaposlili svu rodbinu u firmi, možda i nađete neki posao, ali daleko od toga da ćete raditi ono za što ste se školovali.

-Da vidimo, prosjek 9.7... Odrađen pripravnički, poznavanje 2 strana jezika, računar u malom prstu, komunikativan, mlad i željan uspjeha. Pa momak ti si skoro pa idealan za nas.
-Skoro???
-Da te ne lažem. Moramo zaposliti sina predsjednika mjesne zajednice. Mali nije neki mozak, završio zanat, ali može potegnuti. Njegov stari nam siječe neka stabla iz obližnje šume, jeftiniji nam prevoz, a ima i dobar cekular. Nego, uskoro će konkurs za sjekača drva, pa izuči i taj zanat. Možda te prime ako knjigovođa ne bude urgirao za svog malog. Napustio mali školu pa mora negdje da ga ubaci.

Pouka ovih priča dragi čitaoci jeste ta da održavate svoje rodbinske odnose, mimo vjere koja vam to nalaže. Nikad nećete znati gdje će vam koji rođak, dajdža, amidža zatrebati. Da li kod hodže, popa, sveštenika ili 'pak kod doktora, direktora, dekana...

Balkanski moderni uleti

Veoma često, muškarci koji su osuđeni da zavode djevojke koje im se sviđaju, naprave greške ostavljajući prvi dojam. Teško je prići djevojci, prethodno ne znajući krajnji ishod svega toga, tako da je veoma moguće dešavanje blama koji sebi sigurno ne želite priuštiti. Naš balkanski mentalitet  je okarakterisan tako da se i muškarci i djevojke vole isticati u svom društvu, posebno ako se tu nalazi nepoznata osoba suprotnog spola. Ako možeš, izbjegni ulete u čopor. Razni su uleti djevojkama, neki isfurani klasični stilovi, neki "s' neba pa u rebra" stilovi, a neki opet potpuno novi i originalni kojih je sve manje. 

Ako je djevojka lijepa, sigurno je zadnje što želi da čuje kako je ona lijepa. Normalno je da se na taj kompliment neće zahvaliti jer joj je dotužilo primati komplimente kojih je i sama svjesna, a kada se muškarcu na kompliment odgovori sa "Znam" istog trenutka moral u dotičnog pada na nulu i razgovor je završen. Iole uporniji nastavljaju sa komplimentom:

"Šta takav anđeo radi na zemlji?" ili
"Anđele gdje ti izgubi svoja krila" ili pak
" Je li boljelo kad si pala s' neba? ".
S ovim komplimentima već se ima neki prolaz ali kod predškolskog uzrasta ili kod djevojaka koje se tako osjećaju. Život je previše ubrzan da bi se koristili prastarim fazonima. Jednostavno, ne može se isti kompliment servirati i doktorici i kasirki u bingu i pravnici. To su žene, saznaju komplimente prije nas muškaraca, čak nekada pomislim da su ih i same izmislile stajeći ispred ogledala.
Uleti tipa s' neba pa u rebra su uleti kojima se koriste osobe koje nemaju šta izgubiti. Iskreno ovakvim uletima nemaju šta ni dobiti. Većina takvih uleta su poznata sa fb, prepoznat ćete ih po tome što im na komentar nije niko odgovorio.
" Uletio bih u tebe k'o Inzagi u ofsajd! "
" Poderao bih te k'o Mozart kajdanku! "
" Pocijepao bih te ko vojnik čarapu! "
" Ne bih ti ni marke uzeo. "
" Radim neka ispitivanja na sisama, pa ako si zainteresovana da mi budeš pokusni kunić."
" Izvini djevojko, boli li tebe glava?
 - Ne.
  A onda si sigurno za sex, a? "
" Aj kod mene da se nisam džaba kupao. "
To su te osobe koje su posljednji put dotakle žensko kada je i hodža otklanjao dženazu besplatno. I samo produžuju svoj rekord dalje ne gubeći nadu uopšte da će se nešto promijeniti na bolje.
Umalo da zaboravim prije originalnih uleta da spomenem i one najmodernije ulete:
" E ćao ljepotice. Je li znaš da mi je tata direktor, a? "
" Ako ne kreneš sa mnom na Sinanov koncert sledećeg petka, ubit ću se. Čekam te u 5 na korzu."Ono što krasi ove ulete jeste to da su najkraći, najlakše se pamte i šanse su 50-50 da ćeš završiti s plijenom u krevetu.

I na kraju oni originalni uleti. Pa da počnemo.... Nema ih. Do kraja teksta uspjeli su i izumrijeti.
Ono što je istina, nema popločanog zasut cvijećem put do ženskih organa (zavisi koji je cilj). Sve su različite tako im se mora i udvarati. Nema ni onih fora na koje će svaka pasti. Te su priče lovačkije od priče da je Kemal Monteno preminuo. Put je trnovit do organa, odustajati ne treba ali raditi treba. I kad dobiješ odjeb, nemoj padati u depresiju, samo pomisli da je možda lezbejka.

P.S. Ako vidiš na njoj Brazzers logo, nemoj se džaba truditi s pričom. Ili plati ili produži. 

Unspotted

"Ljudska glupost i svemir su beskonačni, za ovo drugo nisam siguran."
Reče jednom jedan pametan čiko koji nije imao ni internet a kamoli facebook. Reče čovjek i ostade živ. Ovako bi se sigurno i danas rugao onima što pokušavaju anonimno da dođu do svoje velike "ljubavi"...

Traži momak, traži djevojka, traži momka, traži djevojku i tako do u nedogled. Čitajući ih i gledajući kako je danas lako pronaći momka odnosno curu dođe mi da se udaram ciglom po glavi, pa kad se cigla slomije da pređem na malj. Nisam još toliko otišao u tačku kao neki, nego uzmem kokice pa čitam kojekakve oglase:

"Trazim jednog kosarkasa, igra u Studentu,visok 181 cm, tezak 66 kg, ubjedljivo jedan od najboljih igraca (za mene) jako lijep i zgodan,samo bi da mu porucim da ga puno volim" 

-Pa djevojko draga da si ijednom bila na utakmici čula bi spikera kako izgovara ime najboljeg igrača. Mada nijedan spiker ne govori visinu i težinu igrača, ali ti to znaš, a ime i prezime ne znaš je li?
I ne znam samo koliko je to teško dignuti guzicu iz fotelje i prići momku i reći mu ovo što pišeš na stranici. Ma da, bolje da drugi prenose poruku kako ga ti voliš, možeš propustiti neku seriju kod kuće ne daj Bože. Idemo dalje...
"Trazi se zgodan crn momak koji radi u RAZVOJNOJ BANCI FEDERACIJE!"
-Koliki papak čovjek treba da bude sa zapošljenjem u Razvojnoj banci Federacije pa da se javi jednoj nehljebarki na fb koja gricka nokte čitajući statuse i komentare kojekakvih uštogljenih i napaćenih balavaca. Ako bude kakav fin bankar, vjerovatno će odma pasti na tvoj oglas i zaljubit će se.

"Crni momak...radi kao security u posti. Bilo šta o njemu? BOMBAAA je"

-Recesija je, nema se para. Znao sam da se baci poneka bomba u Tuzli, ali ovo je već prešlo u ozbiljne terorističke napade. Hoće i oružje preko facebook-a." Vidio sam danas lijepu crnu djevojku pred Omegom! Zna li ko, ko je u pitanju i ako može link! Hvala!"

-Vidio sam i ja sivog fiću, zelenkaste boje, povremeno crvene... Mislim da bi bilo lakše pronaći fiću nego tu djevojku.
"traži se neopisiv momak sa slijedećim karakteristikama: visok 170 +/- , smeđa kosa, ima malu crnu torbicu, crnu jaknu (napuhanu),ide autopješke,dodje sam na fax,a onda bude sa svima u društvu...studira ekonomiju,druga godina,simpatičan je."
-Znači integrali su teška stvar, pa i optički kablovi, ali njih sam uspio opisati. Sad sam prosvijetljen i shvatio sam koliko ne znam. Djevojka je uspjela opisati neopisivo. Skidam kapu.
"Trazim momka voza plavu Astru, inace izrazbijanu.Vidjela sam ga ispred Masinskog faxa valjda i studira tamo, prva godina...nosio zute pantole, plavi sal i crn kaput...moze li link profila? :D:D"
-Djevojko ako ikada budeš čitala ovaj tekst, samo da ti kažem. Emerik Gudelj se često ovako oblači, a ne bi me čudilo da su mu izrazbijali auto.

"Momak radi u obezbjedjenju u Merkatoru. Profil ili ime i prezime?"
- E s ovim se već  ne smijem zezati.

Znali smo i ranije da se traže osobe s' "papirima", s' dobrim autom, velikim imanjem.... A je li stvarno mislite da oni čekaju na facebook-u da upoznaju takve kao što ste vi? Nisam baš siguran.
Zamalo da zaboravim i one koji prozivaju sami sebe. Ljudi moji dragi, ako ste baš željni pažnje, pa izađite malo napolje i izdvojite se po nečemu lijepome po čemu će vas ljudi zapamtiti iako nemate pare, dobro auto ili veliko imanje. Zavrijedite tu pažnju mimo svoje ljepote i mimo facebook-a. Pa pročitate li nekada šta napišete? Ne znam koliko vama to izgleda jadno, ali meni izgleda kao PINK-ov tv program. Nemojte samo da se primate na ovaj tekst kao saučešće, shvatite ovo kao savjet. Kao što sam počeo tekst tako ću ga i završiti, citatom.
"Bolje sam piti, nego ne piti nikako. Valjda Šekspir"

Baš me interesuje je li neko pronađen kao velika ljubav na ovaj način ili se i dalje pjeva "Uzalud vam trud svirači".

Zaljubljenost na prvi, drugi i treći pogled

Mnoge tekstove mi je bilo teško napisati, jer nisu iz mog ličnog iskustva. Ali sada kada to pokušavam promijeniti, spoznao sam da je još teže.
Osjetljiva i nepredvidiva, hladna i okrutna, a topla i vesela. To bi nekako bilo moje objašnjenje zaljubljenosti, i to na prvi, drugi, treći i još ko zna na koji pogled. Na tom polju sam neiskusan. Kad sam se probudio osjećao sam se drugačije nego inače. Odlučio sam ispitati situaciju i pokušati doznati što se dešava sa mnom. Nije lagan posao, ali sam imao trag, usmjerenje koje me je navelo da tragam. Nije to neka bogorodica, ništa mi se nije ukazalo na nebu. Nije ni hodžin zapis. Mogao bih ga svrstati u predskazanje. Radi se o snu. Posle ta tri pogleda došao je i san na red.
 Da ne bude zabune, ova tri pogleda su mnogo duže trajala nego što inače promatram osobe onako mahinalno u prolazu bez posebnog razloga. Vremena se mijenjaju, s njom, svaki pogled je imao svoju smjernicu u potrazi za novim otkrićem. Svaki put se iznova oduševljavao svojim pronalscima. S vremena na vrijeme sam ličio na Nenada Milosavljevića. gledao je nekim drugim očima upravo onako kako ne treba, u njoj je Bosna zaspala, sto izvora a nigdje obala. Na koju god stranu kreneš nećeš naići na kraj, uvijek je ima još malo. Ono malo, nedokučivo. I ne shvatam šta mi se dešava, nedostaje mi riječ koja rješava... Svaki rastanak je tražio nešto više. Na posletku bar još jedan pogled, on će na iskustvo dobiti još neku informaciju. Informaciju koja će iscrtati jednu krivudavu liniju na mom licu u obliku osmijeha i kao takvu liniju zadržati je lijep vremenski period.
Tada ti se javi onaj grozno-savršeni osjećaj kada se pronalaziš u svakom tekstu Ex-Yu muzičke scene. Bio sam malo Nenad, sad je red da budem i Dražen Žerić. Napravljen sam od samoće, znam čudna sam nevolja i zato ne dam da ovaj osjećaj ode. Ti si svjetlo, sve je mrak. S mrakom, kada te nema, dođe i san. Ni snovi nisu više kao što su bili. I još mi niko nije uspio objasniti zašto se te promjene tako naglo dešavaju. Do sada sam navikao na košmare, na neka sjećanja iz djetinjstva, ali gubitak u snu nečega što nemaš je ... Da, upravo tri tačke, neobjašnjiv pojam. Budim se u nadi da je sve bio san. Preznojavam se, ni sam ne znam zbog čega, srce ima neki ludi ritam, glumi Džeja.
Na kraju krajeva osjećam ljubomoru zbog sna. Tjera me da plačem, da se smijem, sve što nije normalno postaje normalno. Previše je to promjena za mene. U svemu tome bi bilo da se malo moj život promijeni. Recimo da ona tuga i razočarenje, koje su mi svakodnevna pojava, postanu sreća i oduševljenje. Hmm dobra nuss pojava.Kada se samo sjetim tog osmijeha - sve zatreperi u meni. Cijeli svijet se pretvori u jedan slow motion, zamagli sve što je nebitno. U tom trenutku je ionako sve nebitno. Sve oko sebe pretvoriš u jedan veliki tunel, i na njegovom kraju imaš svjetlo.
Ne znam ni sam kako će se sve završiti. Hoću li ikada stići do tog svjetla ili će i to biti samo još jedan san u nizu.

Ipak posle ima kajanja!

Čovjek, takvo biće koje je često sklono da radi nepromišljenje stvari. Tek nakon učinjenog djela kroz glavu nam prođe šta smo uradili, i zapitamo zbog čega smo to uradili, što nam je to trebalo. Isto tako, često nemamo ni odgovor na ta pitanja, nekada se kajemo, nekada ne. Mač s dvije oštrice...
Neki kažu:"Bez rizika nema dobiti". E pa, mogu vam reći i onda kad dobijete da nije to sve tako bajno kao što na početku izgleda...
Naime o čemu se radi. Izlazeći svakodnevno u ovaj naš maleni grad, trudeći se svaki dan da zavoliš nekoga, da nađeš negdje srodnu dušu, neko utočište, shvatiš koliko je sve to jadno, koliko si ti jadan. Pored toliko raznovrsnih osoba suprotnog spola, nisi u stanju ni da nađeš nešto što će ti prionuti ka srcu. Nešto s čime ćeš moći podijeliti tajnu, ispovijediti s vremena na vrijeme o svojim problemima. Toliko sam slijep da čak to nešto ne mogu ni vidjeti, a tek da sam sposoban da osvojim. Nije slučajno da pišem u trećem licu, jer mi jedino preostaje da počnem praviti neku lutku, isprogramirati je da svakih 5 minuta dok ja pričam ona klima glavom i govori "Da, nastavi, slušam te.". Nadam se samo da sam sposoban za to. Mada sve više sumnjam u sebe...
Otići ću s teme, a kako znam pričati, ne vrati me niko na kolosijek. Gubeći tu vjeru u samog sebe, vraćajući se svakoga puta na startnu liniju zbog dobijanja korpe (riječ koja je u muškom svijetu poznata kao kulturni odjeb od ženske osobe). I svaki put kad kreneš ispočetka cilj ti je sve bliži ali ne zbog toga što si iskusniji, jači, bolji nego ranije. Ne, daleko bilo od toga. Iz toga niko ne izlazi jači, naprotiv, izlaziš deprimiran, razočaran, ukus ti naglo opada. Postaneš kao današnji radnik. Nema mu cijele plate - pa daj šta da'š. I onda shvatiš da si tako nisko pao da pribjegavaš curama sa govornim manama. Koja je u društvu jako poželjna sa takvom manom. Mana je vrlo jednostavna, kratka, jasna i valjda je danas toliko poželjna. Djevojka ne zna reći 'Ne'. Uvijek se trudiš i težiš ka nečemu većem, boljem i kad doživiš ovakav pad, da pribjegavaš "damama" s govornom manom (u narodu poznate kao radodajke), shvatiš da nekada moraš krenuti sa dna da bi dostigao neki vrh. Nije to baš za pohvaliti se, ali bar imaš neki oslonac da se odgurneš sa dna, ne visiš u zraku, negdje u sredini, pa da čekaš kad će te neko pogurati usput.
Kako živimo u svijetu interneta, gdje je sve pristupačno, tako su i dame sa manama veoma pristupačne i lako je stupiti u kontakt s dotičnim. Ja kao neiskusan u tome, trudio sam se da me ne provali, da ne sazna da je želim iskoristiti samo za jednu noć. Da ne skonta da sam ja tu čisto da izbacim negativnu energiju iz sebe, svu onu frustraciju koja se nakupila danima,mjesecima, sad čak i godinama. Međutim, ona je mnogo iskusnija od mene i svjesna je i sama da tu nema ništa više osim sexa za jednu noć. Previše je prošla, tako da joj je postala rutina. Ja dođem još jedan u nizu. Dobio svoju etiketu i broj. Bojao sam se da je to cifra koju joj moram platiti, sva sreća bio je samo redni broj.
Dok smo se kretali do krajnje destinacije gdje ćemo provesti noć, pričala mi je svoja iskustva. Čak mi je nešto rekla što mi je izmamilo osmijeh na lice, i možda je nekome začuđujuće, ali vremenom počneš vjerovati u to. Rekla mi je kako kurve od današnjih poštenih cura ne mogu doći na red. Trudio sam se izvući informacije iz nje, znala je mnogo toga. Osim što sam joj postao još jedan u nizu uspio sam postati i ispovjedaonica. Postala je to jedna duga noć u kojoj su moje uši čule i ono što nisu htjele, no nisu mogle ni izbjeći pošto je mene sve to i interesovalo.
Sami čin radnje zbog koje smo došli nije toliko dugo trajao, što zbog moje frustracije, koja je postajala sve veća slušajući njene riječi, što zbog njene zainteresovanosti. Nije me uopšte čudilo, sve joj je preraslo u dosadu, baveći se time čime se bavi. Trudio se ja ili ne postići nešto s njom nije mi uspijevalo promijeniti situaciju. Mogao sam u nju priključiti i hilti bušilicu, razlike ne bi bilo. Što bi doktor  Arsla rekao: "Pali se k'o golf kec na Bjelašnici u januaru". Da tuga bude veća u jednom trenutku iz dosade je izvukla mobitel i počela tipkati poruke, onako mrtva hladna. Valjda je to bila odlika posla, vrijeme je novac pa se vrijeme ne gubi tako olako.
Naravno tek kada se sve završilo prolazila su razna sranja kroz glavu, da prostite na izrazu ali jeste tako. Počeo sam razmišljati o tome zbog čega sam to uradio, je li bilo vrijedno rizika da čak pokupiš i neku bolest. Brinuo sam se da neću postati kao ona. Ma ne da ću postati muškarac s govornom manom, nego hoću li postati onako hladan kao i ona dok budem radio to što sam naumio uraditi. Dok budem tražio srodnu dušu, hoću li i ja tek onako ih etiketirati? Zar baš toliko postoji dama sa govornom manom u tako malom mjestu? Sva su se ta pitanja  prožimala mojom glavom. Jedino što sam mogao sebi odgovoriti jeste to da posle je*anja ipak ima kajanja. Došao sam kući i u želji da sve zaboravim prvo sam svukao veš koji sam nosio, spalio ga, da ne bih slučajno na njega naletio u ormaru. Znao sam i to da prošlost nikad neće proći, naći će se uvijek da te podsjeti na tvoje najgore dane, s vremena na vrijeme i na one lijepe, mada su takvi dani sve rjeđi i dolaze sve rjeđe.
 

 
Znam da je moj život sama bruka i sramota, ponovo krećem sa dna i ko zna gdje ću stići ponovo za par dana, mjeseci ili godina. Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane, i da će mi Bog dati snage da preživim ove dane...