Zaljubljenost na prvi, drugi i treći pogled

Mnoge tekstove mi je bilo teško napisati, jer nisu iz mog ličnog iskustva. Ali sada kada to pokušavam promijeniti, spoznao sam da je još teže.
Osjetljiva i nepredvidiva, hladna i okrutna, a topla i vesela. To bi nekako bilo moje objašnjenje zaljubljenosti, i to na prvi, drugi, treći i još ko zna na koji pogled. Na tom polju sam neiskusan. Kad sam se probudio osjećao sam se drugačije nego inače. Odlučio sam ispitati situaciju i pokušati doznati što se dešava sa mnom. Nije lagan posao, ali sam imao trag, usmjerenje koje me je navelo da tragam. Nije to neka bogorodica, ništa mi se nije ukazalo na nebu. Nije ni hodžin zapis. Mogao bih ga svrstati u predskazanje. Radi se o snu. Posle ta tri pogleda došao je i san na red.
 Da ne bude zabune, ova tri pogleda su mnogo duže trajala nego što inače promatram osobe onako mahinalno u prolazu bez posebnog razloga. Vremena se mijenjaju, s njom, svaki pogled je imao svoju smjernicu u potrazi za novim otkrićem. Svaki put se iznova oduševljavao svojim pronalscima. S vremena na vrijeme sam ličio na Nenada Milosavljevića. gledao je nekim drugim očima upravo onako kako ne treba, u njoj je Bosna zaspala, sto izvora a nigdje obala. Na koju god stranu kreneš nećeš naići na kraj, uvijek je ima još malo. Ono malo, nedokučivo. I ne shvatam šta mi se dešava, nedostaje mi riječ koja rješava... Svaki rastanak je tražio nešto više. Na posletku bar još jedan pogled, on će na iskustvo dobiti još neku informaciju. Informaciju koja će iscrtati jednu krivudavu liniju na mom licu u obliku osmijeha i kao takvu liniju zadržati je lijep vremenski period.
Tada ti se javi onaj grozno-savršeni osjećaj kada se pronalaziš u svakom tekstu Ex-Yu muzičke scene. Bio sam malo Nenad, sad je red da budem i Dražen Žerić. Napravljen sam od samoće, znam čudna sam nevolja i zato ne dam da ovaj osjećaj ode. Ti si svjetlo, sve je mrak. S mrakom, kada te nema, dođe i san. Ni snovi nisu više kao što su bili. I još mi niko nije uspio objasniti zašto se te promjene tako naglo dešavaju. Do sada sam navikao na košmare, na neka sjećanja iz djetinjstva, ali gubitak u snu nečega što nemaš je ... Da, upravo tri tačke, neobjašnjiv pojam. Budim se u nadi da je sve bio san. Preznojavam se, ni sam ne znam zbog čega, srce ima neki ludi ritam, glumi Džeja.
Na kraju krajeva osjećam ljubomoru zbog sna. Tjera me da plačem, da se smijem, sve što nije normalno postaje normalno. Previše je to promjena za mene. U svemu tome bi bilo da se malo moj život promijeni. Recimo da ona tuga i razočarenje, koje su mi svakodnevna pojava, postanu sreća i oduševljenje. Hmm dobra nuss pojava.Kada se samo sjetim tog osmijeha - sve zatreperi u meni. Cijeli svijet se pretvori u jedan slow motion, zamagli sve što je nebitno. U tom trenutku je ionako sve nebitno. Sve oko sebe pretvoriš u jedan veliki tunel, i na njegovom kraju imaš svjetlo.
Ne znam ni sam kako će se sve završiti. Hoću li ikada stići do tog svjetla ili će i to biti samo još jedan san u nizu.