Ipak posle ima kajanja!

Čovjek, takvo biće koje je često sklono da radi nepromišljenje stvari. Tek nakon učinjenog djela kroz glavu nam prođe šta smo uradili, i zapitamo zbog čega smo to uradili, što nam je to trebalo. Isto tako, često nemamo ni odgovor na ta pitanja, nekada se kajemo, nekada ne. Mač s dvije oštrice...
Neki kažu:"Bez rizika nema dobiti". E pa, mogu vam reći i onda kad dobijete da nije to sve tako bajno kao što na početku izgleda...
Naime o čemu se radi. Izlazeći svakodnevno u ovaj naš maleni grad, trudeći se svaki dan da zavoliš nekoga, da nađeš negdje srodnu dušu, neko utočište, shvatiš koliko je sve to jadno, koliko si ti jadan. Pored toliko raznovrsnih osoba suprotnog spola, nisi u stanju ni da nađeš nešto što će ti prionuti ka srcu. Nešto s čime ćeš moći podijeliti tajnu, ispovijediti s vremena na vrijeme o svojim problemima. Toliko sam slijep da čak to nešto ne mogu ni vidjeti, a tek da sam sposoban da osvojim. Nije slučajno da pišem u trećem licu, jer mi jedino preostaje da počnem praviti neku lutku, isprogramirati je da svakih 5 minuta dok ja pričam ona klima glavom i govori "Da, nastavi, slušam te.". Nadam se samo da sam sposoban za to. Mada sve više sumnjam u sebe...
Otići ću s teme, a kako znam pričati, ne vrati me niko na kolosijek. Gubeći tu vjeru u samog sebe, vraćajući se svakoga puta na startnu liniju zbog dobijanja korpe (riječ koja je u muškom svijetu poznata kao kulturni odjeb od ženske osobe). I svaki put kad kreneš ispočetka cilj ti je sve bliži ali ne zbog toga što si iskusniji, jači, bolji nego ranije. Ne, daleko bilo od toga. Iz toga niko ne izlazi jači, naprotiv, izlaziš deprimiran, razočaran, ukus ti naglo opada. Postaneš kao današnji radnik. Nema mu cijele plate - pa daj šta da'š. I onda shvatiš da si tako nisko pao da pribjegavaš curama sa govornim manama. Koja je u društvu jako poželjna sa takvom manom. Mana je vrlo jednostavna, kratka, jasna i valjda je danas toliko poželjna. Djevojka ne zna reći 'Ne'. Uvijek se trudiš i težiš ka nečemu većem, boljem i kad doživiš ovakav pad, da pribjegavaš "damama" s govornom manom (u narodu poznate kao radodajke), shvatiš da nekada moraš krenuti sa dna da bi dostigao neki vrh. Nije to baš za pohvaliti se, ali bar imaš neki oslonac da se odgurneš sa dna, ne visiš u zraku, negdje u sredini, pa da čekaš kad će te neko pogurati usput.
Kako živimo u svijetu interneta, gdje je sve pristupačno, tako su i dame sa manama veoma pristupačne i lako je stupiti u kontakt s dotičnim. Ja kao neiskusan u tome, trudio sam se da me ne provali, da ne sazna da je želim iskoristiti samo za jednu noć. Da ne skonta da sam ja tu čisto da izbacim negativnu energiju iz sebe, svu onu frustraciju koja se nakupila danima,mjesecima, sad čak i godinama. Međutim, ona je mnogo iskusnija od mene i svjesna je i sama da tu nema ništa više osim sexa za jednu noć. Previše je prošla, tako da joj je postala rutina. Ja dođem još jedan u nizu. Dobio svoju etiketu i broj. Bojao sam se da je to cifra koju joj moram platiti, sva sreća bio je samo redni broj.
Dok smo se kretali do krajnje destinacije gdje ćemo provesti noć, pričala mi je svoja iskustva. Čak mi je nešto rekla što mi je izmamilo osmijeh na lice, i možda je nekome začuđujuće, ali vremenom počneš vjerovati u to. Rekla mi je kako kurve od današnjih poštenih cura ne mogu doći na red. Trudio sam se izvući informacije iz nje, znala je mnogo toga. Osim što sam joj postao još jedan u nizu uspio sam postati i ispovjedaonica. Postala je to jedna duga noć u kojoj su moje uši čule i ono što nisu htjele, no nisu mogle ni izbjeći pošto je mene sve to i interesovalo.
Sami čin radnje zbog koje smo došli nije toliko dugo trajao, što zbog moje frustracije, koja je postajala sve veća slušajući njene riječi, što zbog njene zainteresovanosti. Nije me uopšte čudilo, sve joj je preraslo u dosadu, baveći se time čime se bavi. Trudio se ja ili ne postići nešto s njom nije mi uspijevalo promijeniti situaciju. Mogao sam u nju priključiti i hilti bušilicu, razlike ne bi bilo. Što bi doktor  Arsla rekao: "Pali se k'o golf kec na Bjelašnici u januaru". Da tuga bude veća u jednom trenutku iz dosade je izvukla mobitel i počela tipkati poruke, onako mrtva hladna. Valjda je to bila odlika posla, vrijeme je novac pa se vrijeme ne gubi tako olako.
Naravno tek kada se sve završilo prolazila su razna sranja kroz glavu, da prostite na izrazu ali jeste tako. Počeo sam razmišljati o tome zbog čega sam to uradio, je li bilo vrijedno rizika da čak pokupiš i neku bolest. Brinuo sam se da neću postati kao ona. Ma ne da ću postati muškarac s govornom manom, nego hoću li postati onako hladan kao i ona dok budem radio to što sam naumio uraditi. Dok budem tražio srodnu dušu, hoću li i ja tek onako ih etiketirati? Zar baš toliko postoji dama sa govornom manom u tako malom mjestu? Sva su se ta pitanja  prožimala mojom glavom. Jedino što sam mogao sebi odgovoriti jeste to da posle je*anja ipak ima kajanja. Došao sam kući i u želji da sve zaboravim prvo sam svukao veš koji sam nosio, spalio ga, da ne bih slučajno na njega naletio u ormaru. Znao sam i to da prošlost nikad neće proći, naći će se uvijek da te podsjeti na tvoje najgore dane, s vremena na vrijeme i na one lijepe, mada su takvi dani sve rjeđi i dolaze sve rjeđe.
 

 
Znam da je moj život sama bruka i sramota, ponovo krećem sa dna i ko zna gdje ću stići ponovo za par dana, mjeseci ili godina. Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane, i da će mi Bog dati snage da preživim ove dane...