Da ja za svaki slučaj prvo ostavim tekst koji je sad već podavno napisan o popisu stanovništva. Njega možete pročitatiovdje. E sad da pređemo na stvar: Prvi citat datira još iz perioda 19 vijeka, tačnije 1844. godine, izjavio je pravoslavac.
Ilija Garašanin - književnik, političar i premijer
Drugi citat takođe datira takođe iz 19. vijeka, a djelo je katolika, konfuzija velika nastaje.
Na to bi se nadovezao i naš treći član ovog bloga Fra Ivan Franjo Jukić, koji kaže: Po poznavanju našeg balkanskog mentaliteta, očekujem u skorije vrijeme da se ova trojica proglase izjasne izdajnicima naroda svoga.
Recimo da sam ja kriva što se sve ovako dešava bez nekog smisla, možda
sam ja nudila manje. Manje razumjevanja, možda sam nudila tebi samo mali
dio svog vremena, svoje pažnje. Ljubavi sam nudila dovoljno, al' u
pogrešno vrijeme. I možda sam bila nezahvalna. Znaš da sam Ovo nešto počela iz pogrešnih razloga, i otišla sam predaleko i umjesto tebe, sjebala sam nas oboje. Hvala
ti što si bio taj neko. Bio si neko moj. Hvala ti za one razgovore do
jutra, hvala ti za svako "Dobro jutro" i za svako "Laku noć", hvala ti
za svaki, kako ti kažeš, iskren zagrljaj, hvala ti što si pustio da budem
tvoja mala maza, hvala ti za svaku Balaševu citiranu riječ, hvala ti za
svaki poljubac.. Hvala ti što si mi pruzžo priliku da vidim kako je to kad voliš, i kako je to kad si voljen. Hvala ti što si mi pružio da vidim sebe u tvojim očima. Zaslužuješ ti puno više od male klinke kojoj tvoja ljubav dođe samo usputna
stanica, znam da je davno bilo vrijeme da odem, al nekako mi je lijepo
tu gdje jesam, našla sam sebi fino mjestu u tvom srcu, i baš mi se ne
izlazi. :/ Ne znam mišu, jedino ovako i ti i ja nastavljamo tamo gdje smo nekad davno stali, vrijeme je.. I
znaš ti si prvi kome sam rekla one najofucanije riječi današnjice, meni
to ipak znači puno, volim te mišu mali i budi mi dobar, budi sretan,
zaslužuješ ti to.. I nemoj da baciš malog tweetya samo ga stavi negdje, ne znam, neka ga zatrpa prašina i onda se nekad, nekad sjeti mene.
"I,
više nego dovoljno godina kasnije, možda nečiji, možda prosed, možda
bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti
prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će
upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na
šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu
Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo." Autor teksta ostat će anoniman.
Upozorenje: Sadržaj koji slijedi nije preporučljiv osobama koje ne razumiju ironiju i sarkazam.
Za sve vrste protesta, balkanski narod ima svoju jedinstvenu verziju. Nemoguće je usporediti proteste diljem svijeta i kod nas, ali pokušat ćemo napraviti neke paralele. Nedavno je bio 1. maj, i svugdje u svijetu se obilježava kao dan rada, tj. obilježava se povodom prvih protesta radnika, kada je stvoren i radnički sindikat.
Vidiš ti što ti je svijet, oni i dalje protestuju, nisu normalni. Dobiju slobodan dan, a oni izađu na ulice pa protestuju sa nekim transparentima, zvižde, galame, traže povišenja plata...
Na Balkanu je potpuno drugačija situacija. Ovaj ostatak svijeta bi se morao malo ugledati na nas, i na prvomajske proteste koji mi priređujemo. Od transparenata da ponesu roštilje, da galame uz kojekakvu muziku i na kraju krajeva da traže smanjenje plata. To je najbolji protest. Balkanci dobiju slobodan dan i izađu u prirodu, okreću se ražnjevi, pije se skupocjeni alkohol, djevojke čak i u prirodu odjenu najbolje što imaju u ormaru (haljinice, štikle, šminka). Sav svoj novac ulože na te proteste, jer će posle toga mrkotrpno raditi do sledećeg prvog maja, bar ona manjina koja je zaposlena. Parola tih protesta na Balkanu bi izgledala ovako: "Nek nemamo, mi ćemo opet uživati!", tako da vodeća struktura vlasti može unaprijed razmišljati kome smanjiti plate, jer očigledno imaju i previše.
Najveći transparent sa prvomajskih protesta.
Ovi u Zagrebu se nešto poistovjećuju sa ostatkom svijeta, glumi njih 25.000, kao nešto im loše. Opet im se ukazao neki Marijan Čavić. Al šta je to 25.000 ljudi, tolika posjećenost bude na utakmicama nižerazrednih klubova TuriJa - Dublje.
U svijetu na proteste niko ne dođe iz dijaspore, vjerovatno nije ni u Zagreb, dok se kod nas sjati sva rodbina. Dođu sa namjerom, pružaju nam maksimalnu podršku u protestima. Pa ne bi mogla jedna tročlana porodica ponijeti ovaj gore transparent da ne dođu i ovi iz dijaspore.
Zato se moramo oglasiti javno: Protestovali smo masovno, u svakom gradu, opštini, selu, zaseoku, i molimo vlast da nam smanji plate i penzije (ko ih ima), da se ne bi i sledeće godine ovako isto protestovalo i to još masovnije!
Kreneš upisati fakultet, treba štela. Kreneš doktoru, treba štela. Kreneš se zaposliti, treba štela. Kreneš kupiti hljeb, treba štela. Dobro 'aj ne treba štela da se kupi hljeb. Kreneš umrijeti.... Ne treba ni tu štela, to možeš i sam, ali još malo će trebati štela da te ukopaju. Uglavnom manje-više gdje god da se okreneš potrebna ti je štela, a nema štele ako nemaš novac ili rodbinske veze.
Jedna anegdota je vezana za mog prijatelja koji je nakon završenog fakulteta postao "penzioner". Ono penzioner, sjedi kod kuće, izležava se, drugi se brinu o njemu, samo eto ne koristi štap za kretanje. Jednog lijepog i sunčanog dana došlo vrijeme da se javio na biro za zapošljavanje, više biro nego za zapošljavanje. Kada je došao na vrata, prvo je morao biti upućen s' kim i kako smije razgovarati, koji tonalitet koristiti, koje riječi koristiti... Jedna je uposlenica nervozna, pukao joj nokat igrajući spider solitaire, tako da nije poželjno razgovarati s njom jer od 9:00 do 10:00 još uvijek nije uspjela složiti jednu boju. Sreća u svemu ovome jeste da nije pao sistem.
Pokupio je sva upustva i obratio se drugoj uposlenici sa kojom je čak uspio ostvariti dijalog. Upitao ju je da li ima posla za njega pošto je završio fakultet kojeg nema nema na birou. Bio je jedinstven na birou po tom pitanju. Uslijedio je očaravajući pogled i unikatan osmijeh koji nećete opaziti na takvom mjestu. Uposlenica je ukratko izgledala ovako:
Sa Nelsonovim osmijehom mu je sve bilo jasnije, a nakon što se uposlenica smirila i odgovorila mu je kako je on na krivom mjestu, tj. da se na birou ne traži posao, situacija mu je bila još jasnija. Doduše, uspio je čekirati knjižicu. I to je jedna vrsta uspjeha, ne može to svako. Tako da onima koji se još uvijek školuju nakon ovakvih događaja uvijek skoči moral i zapnu još više da uče ne bi li bili bar pomoćni bagerista. I za pomoćnog bageristu ima jedna anegdota. Nakon dužeg vremena sreo sam prijatelja koji je bio preko grane.
- Gdje si čovječe nema te k'o sunca u martu. -Ma išao na neki privremeni rad preko grane. -Pa ništa ne pričaš inžinjeru, ima li kakvih para? -Pa zaradio sam dovoljno, taman toliko da platim povratnu kartu kući i da kupim majci neku šolju sa posvetom. Da ne bude baš da sam džaba radio. -Auuu. Pa šta si to radio? -Bio pomoćni bagerista. To ti je ono gdje ne može bager idem ja, ili pak kad im dotuži uletim s lopatom da imam za topli obrok. Neće niko platiti sjedenje.
Nisam ga više smio ni ispitivati. Uplašio sam se od same pomisli da ću i ja kad završim elektrotehniku provoditi struju tamo gdje zafali provodnika. S vremena na vrijeme pojave se i konkursi za posao. Ako imate sreće da su zaposlili svu rodbinu u firmi, možda i nađete neki posao, ali daleko od toga da ćete raditi ono za što ste se školovali.
-Da vidimo, prosjek 9.7... Odrađen pripravnički, poznavanje 2 strana jezika, računar u malom prstu, komunikativan, mlad i željan uspjeha. Pa momak ti si skoro pa idealan za nas. -Skoro??? -Da te ne lažem. Moramo zaposliti sina predsjednika mjesne zajednice. Mali nije neki mozak, završio zanat, ali može potegnuti. Njegov stari nam siječe neka stabla iz obližnje šume, jeftiniji nam prevoz, a ima i dobar cekular. Nego, uskoro će konkurs za sjekača drva, pa izuči i taj zanat. Možda te prime ako knjigovođa ne bude urgirao za svog malog. Napustio mali školu pa mora negdje da ga ubaci.
Pouka ovih priča dragi čitaoci jeste ta da održavate svoje rodbinske odnose, mimo vjere koja vam to nalaže. Nikad nećete znati gdje će vam koji rođak, dajdža, amidža zatrebati. Da li kod hodže, popa, sveštenika ili 'pak kod doktora, direktora, dekana...
Veoma često, muškarci koji su osuđeni da zavode djevojke koje im se sviđaju, naprave greške ostavljajući prvi dojam. Teško je prići djevojci, prethodno ne znajući krajnji ishod svega toga, tako da je veoma moguće dešavanje blama koji sebi sigurno ne želite priuštiti. Naš balkanski mentalitet je okarakterisan tako da se i muškarci i djevojke vole isticati u svom društvu, posebno ako se tu nalazi nepoznata osoba suprotnog spola. Ako možeš, izbjegni ulete u čopor. Razni su uleti djevojkama, neki isfurani klasični stilovi, neki "s' neba pa u rebra" stilovi, a neki opet potpuno novi i originalni kojih je sve manje.
Ako je djevojka lijepa, sigurno je zadnje što želi da čuje kako je ona lijepa. Normalno je da se na taj kompliment neće zahvaliti jer joj je dotužilo primati komplimente kojih je i sama svjesna, a kada se muškarcu na kompliment odgovori sa "Znam" istog trenutka moral u dotičnog pada na nulu i razgovor je završen. Iole uporniji nastavljaju sa komplimentom:
"Šta takav anđeo radi na zemlji?" ili "Anđele gdje ti izgubi svoja krila" ili pak " Je li boljelo kad si pala s' neba? ". S ovim komplimentima već se ima neki prolaz ali kod predškolskog uzrasta ili kod djevojaka koje se tako osjećaju. Život je previše ubrzan da bi se koristili prastarim fazonima. Jednostavno, ne može se isti kompliment servirati i doktorici i kasirki u bingu i pravnici. To su žene, saznaju komplimente prije nas muškaraca, čak nekada pomislim da su ih i same izmislile stajeći ispred ogledala. Uleti tipa s' neba pa u rebra su uleti kojima se koriste osobe koje nemaju šta izgubiti. Iskreno ovakvim uletima nemaju šta ni dobiti. Većina takvih uleta su poznata sa fb, prepoznat ćete ih po tome što im na komentar nije niko odgovorio. " Uletio bih u tebe k'o Inzagi u ofsajd! " " Poderao bih te k'o Mozart kajdanku! " " Pocijepao bih te ko vojnik čarapu! " " Ne bih ti ni marke uzeo. " " Radim neka ispitivanja na sisama, pa ako si zainteresovana da mi budeš pokusni kunić." " Izvini djevojko, boli li tebe glava? - Ne. A onda si sigurno za sex, a? " " Aj kod mene da se nisam džaba kupao. " To su te osobe koje su posljednji put dotakle žensko kada je i hodža otklanjao dženazu besplatno. I samo produžuju svoj rekord dalje ne gubeći nadu uopšte da će se nešto promijeniti na bolje. Umalo da zaboravim prije originalnih uleta da spomenem i one najmodernije ulete: " E ćao ljepotice. Je li znaš da mi je tata direktor, a? " " Ako ne kreneš sa mnom na Sinanov koncert sledećeg petka, ubit ću se. Čekam te u 5 na korzu."Ono što krasi ove ulete jeste to da su najkraći, najlakše se pamte i šanse su 50-50 da ćeš završiti s plijenom u krevetu. I na kraju oni originalni uleti. Pa da počnemo.... Nema ih. Do kraja teksta uspjeli su i izumrijeti. Ono što je istina, nema popločanog zasut cvijećem put do ženskih organa (zavisi koji je cilj). Sve su različite tako im se mora i udvarati. Nema ni onih fora na koje će svaka pasti. Te su priče lovačkije od priče da je Kemal Monteno preminuo. Put je trnovit do organa, odustajati ne treba ali raditi treba. I kad dobiješ odjeb, nemoj padati u depresiju, samo pomisli da je možda lezbejka.
P.S. Ako vidiš na njoj Brazzers logo, nemoj se džaba truditi s pričom. Ili plati ili produži.
"Ljudska glupost i svemir su beskonačni, za ovo drugo nisam siguran." Reče jednom jedan pametan čiko koji nije imao ni internet a kamoli facebook. Reče čovjek i ostade živ. Ovako bi se sigurno i danas rugao onima što pokušavaju anonimno da dođu do svoje velike "ljubavi"... Traži momak, traži djevojka, traži momka, traži djevojku i tako do u nedogled. Čitajući ih i gledajući kako je danas lako pronaći momka odnosno curu dođe mi da se udaram ciglom po glavi, pa kad se cigla slomije da pređem na malj. Nisam još toliko otišao u tačku kao neki, nego uzmem kokice pa čitam kojekakve oglase:
"Trazim jednog kosarkasa, igra u Studentu,visok 181 cm, tezak 66 kg, ubjedljivo jedan od najboljih igraca (za mene) jako lijep i zgodan,samo bi da mu porucim da ga puno volim"
-Pa djevojko draga da si ijednom bila na utakmici čula bi spikera kako izgovara ime najboljeg igrača. Mada nijedan spiker ne govori visinu i težinu igrača, ali ti to znaš, a ime i prezime ne znaš je li? I ne znam samo koliko je to teško dignuti guzicu iz fotelje i prići momku i reći mu ovo što pišeš na stranici. Ma da, bolje da drugi prenose poruku kako ga ti voliš, možeš propustiti neku seriju kod kuće ne daj Bože. Idemo dalje... "Trazi se zgodan crn momak koji radi u RAZVOJNOJ BANCI FEDERACIJE!" -Koliki papak čovjek treba da bude sa zapošljenjem u Razvojnoj banci Federacije pa da se javi jednoj nehljebarki na fb koja gricka nokte čitajući statuse i komentare kojekakvih uštogljenih i napaćenih balavaca. Ako bude kakav fin bankar, vjerovatno će odma pasti na tvoj oglas i zaljubit će se.
"Crni momak...radi kao security u posti. Bilo šta o njemu? BOMBAAA je"
-Recesija je, nema se para. Znao sam da se baci poneka bomba u Tuzli, ali ovo je već prešlo u ozbiljne terorističke napade. Hoće i oružje preko facebook-a." Vidio sam danas lijepu crnu djevojku pred Omegom! Zna li ko, ko je u pitanju i ako može link! Hvala!"
-Vidio sam i ja sivog fiću, zelenkaste boje, povremeno crvene... Mislim da bi bilo lakše pronaći fiću nego tu djevojku. "traži se neopisiv momak sa slijedećim karakteristikama: visok 170 +/- , smeđa kosa, ima malu crnu torbicu, crnu jaknu (napuhanu),ide autopješke,dodje sam na fax,a onda bude sa svima u društvu...studira ekonomiju,druga godina,simpatičan je." -Znači integrali su teška stvar, pa i optički kablovi, ali njih sam uspio opisati. Sad sam prosvijetljen i shvatio sam koliko ne znam. Djevojka je uspjela opisati neopisivo. Skidam kapu. "Trazim momka voza plavu Astru, inace izrazbijanu.Vidjela sam ga ispred Masinskog faxa valjda i studira tamo, prva godina...nosio zute pantole, plavi sal i crn kaput...moze li link profila? :D:D" -Djevojko ako ikada budeš čitala ovaj tekst, samo da ti kažem. Emerik Gudelj se često ovako oblači, a ne bi me čudilo da su mu izrazbijali auto.
"Momak radi u obezbjedjenju u Merkatoru. Profil ili ime i prezime?" - E s ovim se već ne smijem zezati.
Znali smo i ranije da se traže osobe s' "papirima", s' dobrim autom, velikim imanjem.... A je li stvarno mislite da oni čekaju na facebook-u da upoznaju takve kao što ste vi? Nisam baš siguran. Zamalo da zaboravim i one koji prozivaju sami sebe. Ljudi moji dragi, ako ste baš željni pažnje, pa izađite malo napolje i izdvojite se po nečemu lijepome po čemu će vas ljudi zapamtiti iako nemate pare, dobro auto ili veliko imanje. Zavrijedite tu pažnju mimo svoje ljepote i mimo facebook-a. Pa pročitate li nekada šta napišete? Ne znam koliko vama to izgleda jadno, ali meni izgleda kao PINK-ov tv program. Nemojte samo da se primate na ovaj tekst kao saučešće, shvatite ovo kao savjet. Kao što sam počeo tekst tako ću ga i završiti, citatom. "Bolje sam piti, nego ne piti nikako. Valjda Šekspir" Baš me interesuje je li neko pronađen kao velika ljubav na ovaj način ili se i dalje pjeva "Uzalud vam trud svirači".
Mnoge tekstove mi je bilo teško napisati, jer nisu iz mog ličnog iskustva. Ali sada kada to pokušavam promijeniti, spoznao sam da je još teže. Osjetljiva i nepredvidiva, hladna i okrutna, a topla i vesela. To bi nekako bilo moje objašnjenje zaljubljenosti, i to na prvi, drugi, treći i još ko zna na koji pogled. Na tom polju sam neiskusan. Kad sam se probudio osjećao sam se drugačije nego inače. Odlučio sam ispitati situaciju i pokušati doznati što se dešava sa mnom. Nije lagan posao, ali sam imao trag, usmjerenje koje me je navelo da tragam. Nije to neka bogorodica, ništa mi se nije ukazalo na nebu. Nije ni hodžin zapis. Mogao bih ga svrstati u predskazanje. Radi se o snu. Posle ta tri pogleda došao je i san na red. Da ne bude zabune, ova tri pogleda su mnogo duže trajala nego što inače promatram osobe onako mahinalno u prolazu bez posebnog razloga. Vremena se mijenjaju, s njom, svaki pogled je imao svoju smjernicu u potrazi za novim otkrićem. Svaki put se iznova oduševljavao svojim pronalscima. S vremena na vrijeme sam ličio na Nenada Milosavljevića. gledao je nekim drugim očima upravo onako kako ne treba, u njoj je Bosna zaspala, sto izvora a nigdje obala. Na koju god stranu kreneš nećeš naići na kraj, uvijek je ima još malo. Ono malo, nedokučivo. I ne shvatam šta mi se dešava, nedostaje mi riječ koja rješava... Svaki rastanak je tražio nešto više. Na posletku bar još jedan pogled, on će na iskustvo dobiti još neku informaciju. Informaciju koja će iscrtati jednu krivudavu liniju na mom licu u obliku osmijeha i kao takvu liniju zadržati je lijep vremenski period. Tada ti se javi onaj grozno-savršeni osjećaj kada se pronalaziš u svakom tekstu Ex-Yu muzičke scene. Bio sam malo Nenad, sad je red da budem i Dražen Žerić. Napravljen sam od samoće, znam čudna sam nevolja i zato ne dam da ovaj osjećaj ode. Ti si svjetlo, sve je mrak. S mrakom, kada te nema, dođe i san. Ni snovi nisu više kao što su bili. I još mi niko nije uspio objasniti zašto se te promjene tako naglo dešavaju. Do sada sam navikao na košmare, na neka sjećanja iz djetinjstva, ali gubitak u snu nečega što nemaš je ... Da, upravo tri tačke, neobjašnjiv pojam. Budim se u nadi da je sve bio san. Preznojavam se, ni sam ne znam zbog čega, srce ima neki ludi ritam, glumi Džeja. Na kraju krajeva osjećam ljubomoru zbog sna. Tjera me da plačem, da se smijem, sve što nije normalno postaje normalno. Previše je to promjena za mene. U svemu tome bi bilo da se malo moj život promijeni. Recimo da ona tuga i razočarenje, koje su mi svakodnevna pojava, postanu sreća i oduševljenje. Hmm dobra nuss pojava.Kada se samo sjetim tog osmijeha - sve zatreperi u meni. Cijeli svijet se pretvori u jedan slow motion, zamagli sve što je nebitno. U tom trenutku je ionako sve nebitno. Sve oko sebe pretvoriš u jedan veliki tunel, i na njegovom kraju imaš svjetlo. Ne znam ni sam kako će se sve završiti. Hoću li ikada stići do tog svjetla ili će i to biti samo još jedan san u nizu.
Čovjek, takvo biće koje je često sklono da radi nepromišljenje stvari. Tek nakon učinjenog djela kroz glavu nam prođe šta smo uradili, i zapitamo zbog čega smo to uradili, što nam je to trebalo. Isto tako, često nemamo ni odgovor na ta pitanja, nekada se kajemo, nekada ne. Mač s dvije oštrice... Neki kažu:"Bez rizika nema dobiti". E pa, mogu vam reći i onda kad dobijete da nije to sve tako bajno kao što na početku izgleda... Naime o čemu se radi. Izlazeći svakodnevno u ovaj naš maleni grad, trudeći se svaki dan da zavoliš nekoga, da nađeš negdje srodnu dušu, neko utočište, shvatiš koliko je sve to jadno, koliko si ti jadan. Pored toliko raznovrsnih osoba suprotnog spola, nisi u stanju ni da nađeš nešto što će ti prionuti ka srcu. Nešto s čime ćeš moći podijeliti tajnu, ispovijediti s vremena na vrijeme o svojim problemima. Toliko sam slijep da čak to nešto ne mogu ni vidjeti, a tek da sam sposoban da osvojim. Nije slučajno da pišem u trećem licu, jer mi jedino preostaje da počnem praviti neku lutku, isprogramirati je da svakih 5 minuta dok ja pričam ona klima glavom i govori "Da, nastavi, slušam te.". Nadam se samo da sam sposoban za to. Mada sve više sumnjam u sebe... Otići ću s teme, a kako znam pričati, ne vrati me niko na kolosijek. Gubeći tu vjeru u samog sebe, vraćajući se svakoga puta na startnu liniju zbog dobijanja korpe (riječ koja je u muškom svijetu poznata kao kulturni odjeb od ženske osobe). I svaki put kad kreneš ispočetka cilj ti je sve bliži ali ne zbog toga što si iskusniji, jači, bolji nego ranije. Ne, daleko bilo od toga. Iz toga niko ne izlazi jači, naprotiv, izlaziš deprimiran, razočaran, ukus ti naglo opada. Postaneš kao današnji radnik. Nema mu cijele plate - pa daj šta da'š. I onda shvatiš da si tako nisko paoda pribjegavaš curama sa govornim manama. Koja je u društvu jako poželjna sa takvom manom. Mana je vrlo jednostavna, kratka, jasna i valjda je danas toliko poželjna. Djevojka ne zna reći 'Ne'. Uvijek se trudiš i težiš ka nečemu većem, boljem i kad doživiš ovakav pad, da pribjegavaš "damama" s govornom manom (u narodu poznate kao radodajke), shvatiš da nekada moraš krenuti sa dna da bi dostigao neki vrh. Nije to baš za pohvaliti se, ali bar imaš neki oslonac da se odgurneš sa dna, ne visiš u zraku, negdje u sredini, pa da čekaš kad će te neko pogurati usput. Kako živimo u svijetu interneta, gdje je sve pristupačno, tako su i dame sa manama veoma pristupačne i lako je stupiti u kontakt s dotičnim. Ja kao neiskusan u tome, trudio sam se da me ne provali, da ne sazna da je želim iskoristiti samo za jednu noć. Da ne skonta da sam ja tu čisto da izbacim negativnu energiju iz sebe, svu onu frustraciju koja se nakupila danima,mjesecima, sad čak i godinama. Međutim, ona je mnogo iskusnija od mene i svjesna je i sama da tu nema ništa više osim sexa za jednu noć. Previše je prošla, tako da joj je postala rutina. Ja dođem još jedan u nizu. Dobio svoju etiketu i broj. Bojao sam se da je to cifra koju joj moram platiti, sva sreća bio je samo redni broj. Dok smo se kretali do krajnje destinacije gdje ćemo provesti noć, pričala mi je svoja iskustva. Čak mi je nešto rekla što mi je izmamilo osmijeh na lice, i možda je nekome začuđujuće, ali vremenom počneš vjerovati u to. Rekla mi je kako kurve od današnjih poštenih cura ne mogu doći na red. Trudio sam se izvući informacije iz nje, znala je mnogo toga. Osim što sam joj postao još jedan u nizu uspio sam postati i ispovjedaonica. Postala je to jedna duga noć u kojoj su moje uši čule i ono što nisu htjele, no nisu mogle ni izbjeći pošto je mene sve to i interesovalo. Sami čin radnje zbog koje smo došli nije toliko dugo trajao, što zbog moje frustracije, koja je postajala sve veća slušajući njene riječi, što zbog njene zainteresovanosti. Nije me uopšte čudilo, sve joj je preraslo u dosadu, baveći se time čime se bavi. Trudio se ja ili ne postići nešto s njom nije mi uspijevalo promijeniti situaciju. Mogao sam u nju priključiti i hilti bušilicu, razlike ne bi bilo. Što bi doktor Arsla rekao: "Pali se k'o golf kec na Bjelašnici u januaru". Da tuga bude veća u jednom trenutku iz dosade je izvukla mobitel i počela tipkati poruke, onako mrtva hladna. Valjda je to bila odlika posla, vrijeme je novac pa se vrijeme ne gubi tako olako. Naravno tek kada se sve završilo prolazila su razna sranja kroz glavu, da prostite na izrazu ali jeste tako. Počeo sam razmišljati o tome zbog čega sam to uradio, je li bilo vrijedno rizika da čak pokupiš i neku bolest. Brinuo sam se da neću postati kao ona. Ma ne da ću postati muškarac s govornom manom, nego hoću li postati onako hladan kao i ona dok budem radio to što sam naumio uraditi. Dok budem tražio srodnu dušu, hoću li i ja tek onako ih etiketirati? Zar baš toliko postoji dama sa govornom manom u tako malom mjestu? Sva su se ta pitanja prožimala mojom glavom. Jedino što sam mogao sebi odgovoriti jeste to da posle je*anja ipak ima kajanja. Došao sam kući i u želji da sve zaboravim prvo sam svukao veš koji sam nosio, spalio ga, da ne bih slučajno na njega naletio u ormaru. Znao sam i to da prošlost nikad neće proći, naći će se uvijek da te podsjeti na tvoje najgore dane, s vremena na vrijeme i na one lijepe, mada su takvi dani sve rjeđi i dolaze sve rjeđe.
Znam da je moj život sama bruka i sramota, ponovo krećem sa dna i ko zna gdje ću stići ponovo za par dana, mjeseci ili godina. Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane, i da će mi Bog dati snage da preživim ove dane...
Sjedi, ustani, prošetaj.... Sjedi, ustani, prošetaj.... I tako u krug do neiznemoglosti. Kad dodje vrijeme ovjere semestra i prijave ispita, medju studentima se ponavljaju ova tri ciklusa 7 dana koliko traje akcija. Šal, kapa, rukavice i ostala prateća oprema neizostavni za ovaj period. Ako te nije uhvatilo u vratu dok si putovao sa "kabriolet" Litvatransom, neće te mašiti dok čekaš u redu. Tri su prilike da će te kočenje vrata propratiti i male su šanse da ćeš to izbjeći. Prva prilika da ti se to dogodi je dakle u Litvatransu, cijenjenom, druga je od propuha koji stvaraju nervozni dok se šeću tamo-amo i otvaraju vrata svako malo. Ne brinite ni oni sami ne znaju više zbog čega to rade, ostala je to neobjašnjiva pojava. Samo džaba izgube mjesto u redu. Vjerujte niko vas neće pustiti na mjesto gdje ste bili osim ako niste žensko i ako nemate dobru zadnju šasiju da se može čekirati. Jedina lijepa što vas i može desiti dok čekate, čisto da zaboraviš da si već sat vremena u redu, a nisi se pomakao s mjesta, bar još uvijek ne vidiš vrata studentske službe. Da ima i treći slučaj kočenja vrata u koji sam sve više počeo da sumnjam da je i glavni uzrok tome. Naime od silnog umora ljudi počnu da zijevaju ali zaborave da su u masi i da trebaju staviti ruku preko usti. Pa to nekako izgleda kao kad nilski konj povraća. Ne znate kako to izgleda, e pa ne znam ni ja, ali pretpostavljam da je gadno. Povuče vakuum. Otprilike ovako nekako...
I dok čekaš, čitajući jučerašnje izdanje dnevnih novina u kojima nema ništa novo što već nisi pročitao na facebook-u, a na kiosk ne smiješ izaći da kupiš današnje iz veoma poznatih razloga-izgubit ćeš mjesto u redu, zadnje što ti treba jeste da te smara neki pokušaj od studenta koji ne zna predmetne profesore, a kamoli ispuniti uplatnicu. Od toga ti nema spasa, pravi se ti koliko hoćeš da čitaš novine, gurnut će te dva-tri puta laktom, taman onoliko puta da dobije tvoju pažnju. Ne možeš ni ispunjavati svoje papire, jer si to već odavno učinio kod kuće kao svi normalni studenti. U banci si poplaćao sve moguće račune. Za kafe ti nije ostalo ništa, a i da jeste u Slobodi je već odavno puno, znači da si u mat poziciji i da ti je bolje da mu pomogneš, izlaza nema. - Je li? Kako se zove prof. matematike, koje mu je zvanje?- Pa čovjek se predstavlja svako predavanje, niko mu ne dolazi dva puta. Dovoljno je bilo da si jednom otišao i znao bi. Mogao si sebi bar toliko priuštiti za jedan semestar!!!Pogleda me blijedo kao da sam mu ubio nekoga. Čak sam se bio zabrinuo da stvarno nisam. Ok, lakše mu je reći, ne bi li prije završio. Nije prošlo mnogo ponovo gurkanje laktom i novo zanovijetanje. - A je li? Kako se zove profesor za TPTP?Samo u crtanim filmovima sam vidjeo kako nekome izlazi para na nos, imam osjećaj da sam i ja počeo puštati paru kroz nozdrve!- Ne znam kako se zove, nemam taj predmet, valjda si i to za semestar mogao skontati.Stavio sam svoj nos duboko u novine i počeo čitati horoskop, od muke vjerovatno. Ponovno gurkanje koje je prevršilo svaku mjeru, i ja se pitam zašto su oni sa početka nervozni.... - Ma idi dodjavola i ti i...... O kolegice pa to ste vi, oprostite mislio sam da ste neko drugi. Uh ovo je bilo blizu, za malo da srušim 2 mjeseca intezivnog pripremanja terena za jedan kvalitetan ulet. Onaj pokušaj od studenta se izgubio negdje u masi, možda je dobio i šuljeve sjedeći na drvenoj stolica, Ostao je misterija. - Da to sam ja, da li vam možda smetam? Gdje ćeš mi ti smetati, taman da sam zadnji u redu. - Ma ne, samo recite? - Pa ko biste mogli da mi pričuvate papire dok ja s kolegicama odem na jedno mjesto. - Eee e pa pa neće moooćiii. To je bio vrhunac muke čekanja. Počeo san da mucam. Sve što se moglo desiti izmedju nas, zvanično je izgubilo svaku svoju šansu. - Ti da ispijaš kafu sa kolegicama a ja da ti čuvam mjesto i papire, e pa nisi takvog sponzora danas. Imaš gore zadnje mjesto u redu, nije čak ni rezervisano, a blizu je čistačica pa možeš usput s njima popiti kafu... Pogledao sam na sat i već je prekasno da bi se bilo šta konkretno učinilo povodom upisa semestra. Pogled prema vratima je previše dalek, a zatvaranje studentske suviše blizu. Onako slomljenih živaca, pokupio sam papire i ono malo sebe što je ostalo i krenuo na još jedno putovanje sa 10-kom, još jedno poučno putovanje puno novih dogadjaja i pacijenata. Ostaje mi da pokušam ponovo sutra, sa istom pratećom opremom, u nadi da ću sačuvati ovo malo sebe i napokon upisati semestar....
Ja nemam nigdi nikoga al' moja prica prosta je štogod ih manje zavoleš manje ti njih nedostaje...
Istina
je da nemam nigdje nikoga, ali jedno znam, imao sam negdje nekoga.
Nekoga ko je samo meni pripadao. Neko ko je vanserijski napravljen u
ovom izopačenom svijetu, gdje se sve dijeli na tri. Jednom kad si ušla u moj
život mislio sam da će trajati dovijeka, svaki tren života je ispunjen
bio do maksimuma, ispunjen srećom i tvojom toplinom.... Ali, sve što je
lijepo, kratko traje. Na pragu svojih dvadesetih bio sam laka roba, htio
sam sve da probam, ali ti si bila još djevojčica. To je i bio razlog što
sam otišao od tebe. Nadao sam se samo da ću te jednom opet sresti kad
odrasteš. Sve prave ljubavi su tužne. Kako te nema izmišljam način da
malo smuvam dan. Ne ide. Uvijek se pojavi d-moll pokvari svaki novi
pokušaj izlaska iz tame, tuge, boli. Pusti da se svjetla svud priguše,
sačeka posljednje zvijezde namiguše i vuče mi rukav, idemo u tamu još
dublje. Negdje gdje ne želim ići.
Evo sad si opet tu. Mnogo
zrelija i pametnija. Sasvim toliko pametna da ne želiš više da budeš sa
dripcem koji je mislio na tebe kad nisi bila tu, kad su kazaljke bile
potpuno raštrkane. Ušla si ponovo u moj život da uradiš ono što sam ja
tebi uradio, da ostaviš nekoga ko te voli zbog zabranjenog voća. Sad
žalim ja, da, ali šta sam znao ja. Ti si bila još djevojčica daleko od
mog oka....
Ono što ne mogu prežaliti jeste da nema me više u
tvojim molitvama, više me putem ne prate, noć mi preti, ponoć i pusta
tama. Kad me se samo dohvate. više me ne voliš... Kakva tužna
humoreska...
Nedostaje mi naša ljubav mila, nedostaješ mi ti kakva si bila, nedostajem mi ja, onako lud...
Ako mi nekada oprostiš, princezo javi se još imam
džep u kom se hladni prsti zgreju...Ne tvrdoglavi se, priznajem javno da
se genijalno duriš. Dve i po godine smo taoci inata, princezo dosta je!
Obećao sam ti jednom da neću nikada pisati o tebi. Obećao sam da te neću pominjati bogarati i sudbinu proklinjati. Obećao sam srca teška, obećao al jebeš ga...
.jpg)
