Ha ne valja, haj ponovo...

Sjedi, ustani, prošetaj.... Sjedi, ustani, prošetaj.... I tako u krug do neiznemoglosti. Kad dodje vrijeme ovjere semestra i prijave ispita, medju studentima se ponavljaju ova tri ciklusa 7 dana koliko traje akcija. Šal, kapa, rukavice i ostala prateća oprema neizostavni za ovaj period. Ako te nije uhvatilo u vratu dok si putovao sa "kabriolet" Litvatransom, neće te mašiti dok čekaš u redu.
Tri su prilike da će te kočenje vrata propratiti i male su šanse da ćeš to izbjeći.
 Prva prilika da ti se to dogodi je dakle u Litvatransu, cijenjenom, druga je od propuha koji stvaraju nervozni dok se šeću tamo-amo i otvaraju vrata svako malo. Ne brinite ni oni sami ne znaju više zbog čega to rade, ostala je to neobjašnjiva pojava. Samo džaba izgube mjesto u redu. Vjerujte niko vas neće pustiti na mjesto gdje ste bili osim ako niste žensko i ako nemate dobru zadnju šasiju da se može čekirati. Jedina lijepa što vas i može desiti dok čekate, čisto da zaboraviš da si već sat vremena u redu, a nisi se pomakao s mjesta, bar još uvijek ne vidiš vrata studentske službe. Da ima i treći slučaj kočenja vrata u koji sam sve više počeo da sumnjam da je i glavni uzrok tome. Naime od silnog umora ljudi počnu da zijevaju ali zaborave da su u masi i da trebaju staviti ruku preko usti. Pa to nekako  izgleda kao kad nilski konj povraća. Ne znate kako to izgleda, e pa ne znam ni ja, ali pretpostavljam da je gadno. Povuče vakuum.
Otprilike ovako nekako...


I dok čekaš, čitajući jučerašnje izdanje dnevnih novina u kojima nema ništa novo što već nisi pročitao na facebook-u, a na kiosk ne smiješ izaći da kupiš današnje iz veoma poznatih razloga-izgubit ćeš mjesto u redu, zadnje što ti treba jeste da te smara neki pokušaj od studenta koji ne zna predmetne profesore, a kamoli ispuniti uplatnicu. Od toga ti nema spasa, pravi se ti koliko hoćeš da čitaš novine, gurnut će te dva-tri puta laktom, taman onoliko puta da dobije tvoju pažnju. Ne možeš ni ispunjavati svoje papire, jer si to već odavno učinio kod kuće kao svi normalni studenti. U banci si poplaćao sve moguće račune. Za kafe ti nije ostalo ništa, a i da jeste u Slobodi je već odavno puno, znači da si u mat poziciji i da ti je bolje da mu pomogneš, izlaza nema.
- Je li? Kako se zove prof. matematike, koje mu je zvanje?- Pa čovjek se predstavlja svako predavanje, niko mu ne dolazi dva puta. Dovoljno je bilo da si jednom otišao i znao bi. Mogao si sebi bar toliko priuštiti za jedan semestar!!!Pogleda me blijedo kao da sam mu ubio nekoga. Čak sam se bio zabrinuo da stvarno nisam. Ok, lakše mu je reći, ne bi li prije završio. Nije prošlo mnogo ponovo gurkanje laktom i novo zanovijetanje.
- A je li? Kako se zove profesor za TPTP?Samo u crtanim filmovima sam vidjeo kako nekome izlazi para na nos, imam osjećaj da sam i ja počeo puštati paru kroz nozdrve!- Ne znam kako se zove, nemam taj predmet, valjda si i to za semestar mogao skontati.Stavio sam svoj nos duboko u novine i  počeo čitati horoskop, od muke vjerovatno. Ponovno gurkanje koje je prevršilo svaku mjeru, i ja se pitam zašto su oni sa početka nervozni....
- Ma idi dodjavola i ti i...... O kolegice pa to ste vi, oprostite mislio sam da ste neko drugi. Uh ovo je bilo blizu, za malo da srušim 2 mjeseca intezivnog pripremanja terena za jedan kvalitetan ulet. Onaj pokušaj od studenta se izgubio negdje u masi, možda je dobio i šuljeve sjedeći na drvenoj stolica, Ostao je misterija.
- Da to sam ja, da li vam možda smetam?  Gdje ćeš mi ti smetati, taman da sam zadnji u redu.
- Ma ne, samo recite?
- Pa ko biste mogli da mi pričuvate papire dok ja s kolegicama odem na jedno mjesto. - Eee e pa pa neće moooćiii. To je bio vrhunac muke čekanja. Počeo san da mucam. Sve što se moglo desiti izmedju nas, zvanično je izgubilo svaku svoju šansu.
- Ti da ispijaš kafu sa kolegicama a ja da ti čuvam mjesto i papire, e pa nisi takvog sponzora danas. Imaš gore zadnje mjesto u redu, nije čak ni rezervisano, a blizu je čistačica pa možeš usput s njima popiti kafu...
Pogledao sam na sat i već je prekasno da bi se bilo šta konkretno učinilo povodom upisa semestra. Pogled prema vratima je previše dalek, a zatvaranje studentske suviše blizu. Onako slomljenih živaca, pokupio sam papire i ono malo sebe što je ostalo i krenuo na još jedno putovanje sa 10-kom, još jedno poučno putovanje puno novih dogadjaja i pacijenata.
Ostaje mi da pokušam ponovo sutra, sa istom pratećom opremom, u nadi da ću sačuvati ovo malo sebe i napokon upisati semestar....