Balkanski moderni uleti

Veoma često, muškarci koji su osuđeni da zavode djevojke koje im se sviđaju, naprave greške ostavljajući prvi dojam. Teško je prići djevojci, prethodno ne znajući krajnji ishod svega toga, tako da je veoma moguće dešavanje blama koji sebi sigurno ne želite priuštiti. Naš balkanski mentalitet  je okarakterisan tako da se i muškarci i djevojke vole isticati u svom društvu, posebno ako se tu nalazi nepoznata osoba suprotnog spola. Ako možeš, izbjegni ulete u čopor. Razni su uleti djevojkama, neki isfurani klasični stilovi, neki "s' neba pa u rebra" stilovi, a neki opet potpuno novi i originalni kojih je sve manje. 

Ako je djevojka lijepa, sigurno je zadnje što želi da čuje kako je ona lijepa. Normalno je da se na taj kompliment neće zahvaliti jer joj je dotužilo primati komplimente kojih je i sama svjesna, a kada se muškarcu na kompliment odgovori sa "Znam" istog trenutka moral u dotičnog pada na nulu i razgovor je završen. Iole uporniji nastavljaju sa komplimentom:

"Šta takav anđeo radi na zemlji?" ili
"Anđele gdje ti izgubi svoja krila" ili pak
" Je li boljelo kad si pala s' neba? ".
S ovim komplimentima već se ima neki prolaz ali kod predškolskog uzrasta ili kod djevojaka koje se tako osjećaju. Život je previše ubrzan da bi se koristili prastarim fazonima. Jednostavno, ne može se isti kompliment servirati i doktorici i kasirki u bingu i pravnici. To su žene, saznaju komplimente prije nas muškaraca, čak nekada pomislim da su ih i same izmislile stajeći ispred ogledala.
Uleti tipa s' neba pa u rebra su uleti kojima se koriste osobe koje nemaju šta izgubiti. Iskreno ovakvim uletima nemaju šta ni dobiti. Većina takvih uleta su poznata sa fb, prepoznat ćete ih po tome što im na komentar nije niko odgovorio.
" Uletio bih u tebe k'o Inzagi u ofsajd! "
" Poderao bih te k'o Mozart kajdanku! "
" Pocijepao bih te ko vojnik čarapu! "
" Ne bih ti ni marke uzeo. "
" Radim neka ispitivanja na sisama, pa ako si zainteresovana da mi budeš pokusni kunić."
" Izvini djevojko, boli li tebe glava?
 - Ne.
  A onda si sigurno za sex, a? "
" Aj kod mene da se nisam džaba kupao. "
To su te osobe koje su posljednji put dotakle žensko kada je i hodža otklanjao dženazu besplatno. I samo produžuju svoj rekord dalje ne gubeći nadu uopšte da će se nešto promijeniti na bolje.
Umalo da zaboravim prije originalnih uleta da spomenem i one najmodernije ulete:
" E ćao ljepotice. Je li znaš da mi je tata direktor, a? "
" Ako ne kreneš sa mnom na Sinanov koncert sledećeg petka, ubit ću se. Čekam te u 5 na korzu."Ono što krasi ove ulete jeste to da su najkraći, najlakše se pamte i šanse su 50-50 da ćeš završiti s plijenom u krevetu.

I na kraju oni originalni uleti. Pa da počnemo.... Nema ih. Do kraja teksta uspjeli su i izumrijeti.
Ono što je istina, nema popločanog zasut cvijećem put do ženskih organa (zavisi koji je cilj). Sve su različite tako im se mora i udvarati. Nema ni onih fora na koje će svaka pasti. Te su priče lovačkije od priče da je Kemal Monteno preminuo. Put je trnovit do organa, odustajati ne treba ali raditi treba. I kad dobiješ odjeb, nemoj padati u depresiju, samo pomisli da je možda lezbejka.

P.S. Ako vidiš na njoj Brazzers logo, nemoj se džaba truditi s pričom. Ili plati ili produži. 

Unspotted

"Ljudska glupost i svemir su beskonačni, za ovo drugo nisam siguran."
Reče jednom jedan pametan čiko koji nije imao ni internet a kamoli facebook. Reče čovjek i ostade živ. Ovako bi se sigurno i danas rugao onima što pokušavaju anonimno da dođu do svoje velike "ljubavi"...

Traži momak, traži djevojka, traži momka, traži djevojku i tako do u nedogled. Čitajući ih i gledajući kako je danas lako pronaći momka odnosno curu dođe mi da se udaram ciglom po glavi, pa kad se cigla slomije da pređem na malj. Nisam još toliko otišao u tačku kao neki, nego uzmem kokice pa čitam kojekakve oglase:

"Trazim jednog kosarkasa, igra u Studentu,visok 181 cm, tezak 66 kg, ubjedljivo jedan od najboljih igraca (za mene) jako lijep i zgodan,samo bi da mu porucim da ga puno volim" 

-Pa djevojko draga da si ijednom bila na utakmici čula bi spikera kako izgovara ime najboljeg igrača. Mada nijedan spiker ne govori visinu i težinu igrača, ali ti to znaš, a ime i prezime ne znaš je li?
I ne znam samo koliko je to teško dignuti guzicu iz fotelje i prići momku i reći mu ovo što pišeš na stranici. Ma da, bolje da drugi prenose poruku kako ga ti voliš, možeš propustiti neku seriju kod kuće ne daj Bože. Idemo dalje...
"Trazi se zgodan crn momak koji radi u RAZVOJNOJ BANCI FEDERACIJE!"
-Koliki papak čovjek treba da bude sa zapošljenjem u Razvojnoj banci Federacije pa da se javi jednoj nehljebarki na fb koja gricka nokte čitajući statuse i komentare kojekakvih uštogljenih i napaćenih balavaca. Ako bude kakav fin bankar, vjerovatno će odma pasti na tvoj oglas i zaljubit će se.

"Crni momak...radi kao security u posti. Bilo šta o njemu? BOMBAAA je"

-Recesija je, nema se para. Znao sam da se baci poneka bomba u Tuzli, ali ovo je već prešlo u ozbiljne terorističke napade. Hoće i oružje preko facebook-a." Vidio sam danas lijepu crnu djevojku pred Omegom! Zna li ko, ko je u pitanju i ako može link! Hvala!"

-Vidio sam i ja sivog fiću, zelenkaste boje, povremeno crvene... Mislim da bi bilo lakše pronaći fiću nego tu djevojku.
"traži se neopisiv momak sa slijedećim karakteristikama: visok 170 +/- , smeđa kosa, ima malu crnu torbicu, crnu jaknu (napuhanu),ide autopješke,dodje sam na fax,a onda bude sa svima u društvu...studira ekonomiju,druga godina,simpatičan je."
-Znači integrali su teška stvar, pa i optički kablovi, ali njih sam uspio opisati. Sad sam prosvijetljen i shvatio sam koliko ne znam. Djevojka je uspjela opisati neopisivo. Skidam kapu.
"Trazim momka voza plavu Astru, inace izrazbijanu.Vidjela sam ga ispred Masinskog faxa valjda i studira tamo, prva godina...nosio zute pantole, plavi sal i crn kaput...moze li link profila? :D:D"
-Djevojko ako ikada budeš čitala ovaj tekst, samo da ti kažem. Emerik Gudelj se često ovako oblači, a ne bi me čudilo da su mu izrazbijali auto.

"Momak radi u obezbjedjenju u Merkatoru. Profil ili ime i prezime?"
- E s ovim se već  ne smijem zezati.

Znali smo i ranije da se traže osobe s' "papirima", s' dobrim autom, velikim imanjem.... A je li stvarno mislite da oni čekaju na facebook-u da upoznaju takve kao što ste vi? Nisam baš siguran.
Zamalo da zaboravim i one koji prozivaju sami sebe. Ljudi moji dragi, ako ste baš željni pažnje, pa izađite malo napolje i izdvojite se po nečemu lijepome po čemu će vas ljudi zapamtiti iako nemate pare, dobro auto ili veliko imanje. Zavrijedite tu pažnju mimo svoje ljepote i mimo facebook-a. Pa pročitate li nekada šta napišete? Ne znam koliko vama to izgleda jadno, ali meni izgleda kao PINK-ov tv program. Nemojte samo da se primate na ovaj tekst kao saučešće, shvatite ovo kao savjet. Kao što sam počeo tekst tako ću ga i završiti, citatom.
"Bolje sam piti, nego ne piti nikako. Valjda Šekspir"

Baš me interesuje je li neko pronađen kao velika ljubav na ovaj način ili se i dalje pjeva "Uzalud vam trud svirači".

Zaljubljenost na prvi, drugi i treći pogled

Mnoge tekstove mi je bilo teško napisati, jer nisu iz mog ličnog iskustva. Ali sada kada to pokušavam promijeniti, spoznao sam da je još teže.
Osjetljiva i nepredvidiva, hladna i okrutna, a topla i vesela. To bi nekako bilo moje objašnjenje zaljubljenosti, i to na prvi, drugi, treći i još ko zna na koji pogled. Na tom polju sam neiskusan. Kad sam se probudio osjećao sam se drugačije nego inače. Odlučio sam ispitati situaciju i pokušati doznati što se dešava sa mnom. Nije lagan posao, ali sam imao trag, usmjerenje koje me je navelo da tragam. Nije to neka bogorodica, ništa mi se nije ukazalo na nebu. Nije ni hodžin zapis. Mogao bih ga svrstati u predskazanje. Radi se o snu. Posle ta tri pogleda došao je i san na red.
 Da ne bude zabune, ova tri pogleda su mnogo duže trajala nego što inače promatram osobe onako mahinalno u prolazu bez posebnog razloga. Vremena se mijenjaju, s njom, svaki pogled je imao svoju smjernicu u potrazi za novim otkrićem. Svaki put se iznova oduševljavao svojim pronalscima. S vremena na vrijeme sam ličio na Nenada Milosavljevića. gledao je nekim drugim očima upravo onako kako ne treba, u njoj je Bosna zaspala, sto izvora a nigdje obala. Na koju god stranu kreneš nećeš naići na kraj, uvijek je ima još malo. Ono malo, nedokučivo. I ne shvatam šta mi se dešava, nedostaje mi riječ koja rješava... Svaki rastanak je tražio nešto više. Na posletku bar još jedan pogled, on će na iskustvo dobiti još neku informaciju. Informaciju koja će iscrtati jednu krivudavu liniju na mom licu u obliku osmijeha i kao takvu liniju zadržati je lijep vremenski period.
Tada ti se javi onaj grozno-savršeni osjećaj kada se pronalaziš u svakom tekstu Ex-Yu muzičke scene. Bio sam malo Nenad, sad je red da budem i Dražen Žerić. Napravljen sam od samoće, znam čudna sam nevolja i zato ne dam da ovaj osjećaj ode. Ti si svjetlo, sve je mrak. S mrakom, kada te nema, dođe i san. Ni snovi nisu više kao što su bili. I još mi niko nije uspio objasniti zašto se te promjene tako naglo dešavaju. Do sada sam navikao na košmare, na neka sjećanja iz djetinjstva, ali gubitak u snu nečega što nemaš je ... Da, upravo tri tačke, neobjašnjiv pojam. Budim se u nadi da je sve bio san. Preznojavam se, ni sam ne znam zbog čega, srce ima neki ludi ritam, glumi Džeja.
Na kraju krajeva osjećam ljubomoru zbog sna. Tjera me da plačem, da se smijem, sve što nije normalno postaje normalno. Previše je to promjena za mene. U svemu tome bi bilo da se malo moj život promijeni. Recimo da ona tuga i razočarenje, koje su mi svakodnevna pojava, postanu sreća i oduševljenje. Hmm dobra nuss pojava.Kada se samo sjetim tog osmijeha - sve zatreperi u meni. Cijeli svijet se pretvori u jedan slow motion, zamagli sve što je nebitno. U tom trenutku je ionako sve nebitno. Sve oko sebe pretvoriš u jedan veliki tunel, i na njegovom kraju imaš svjetlo.
Ne znam ni sam kako će se sve završiti. Hoću li ikada stići do tog svjetla ili će i to biti samo još jedan san u nizu.

Ipak posle ima kajanja!

Čovjek, takvo biće koje je često sklono da radi nepromišljenje stvari. Tek nakon učinjenog djela kroz glavu nam prođe šta smo uradili, i zapitamo zbog čega smo to uradili, što nam je to trebalo. Isto tako, često nemamo ni odgovor na ta pitanja, nekada se kajemo, nekada ne. Mač s dvije oštrice...
Neki kažu:"Bez rizika nema dobiti". E pa, mogu vam reći i onda kad dobijete da nije to sve tako bajno kao što na početku izgleda...
Naime o čemu se radi. Izlazeći svakodnevno u ovaj naš maleni grad, trudeći se svaki dan da zavoliš nekoga, da nađeš negdje srodnu dušu, neko utočište, shvatiš koliko je sve to jadno, koliko si ti jadan. Pored toliko raznovrsnih osoba suprotnog spola, nisi u stanju ni da nađeš nešto što će ti prionuti ka srcu. Nešto s čime ćeš moći podijeliti tajnu, ispovijediti s vremena na vrijeme o svojim problemima. Toliko sam slijep da čak to nešto ne mogu ni vidjeti, a tek da sam sposoban da osvojim. Nije slučajno da pišem u trećem licu, jer mi jedino preostaje da počnem praviti neku lutku, isprogramirati je da svakih 5 minuta dok ja pričam ona klima glavom i govori "Da, nastavi, slušam te.". Nadam se samo da sam sposoban za to. Mada sve više sumnjam u sebe...
Otići ću s teme, a kako znam pričati, ne vrati me niko na kolosijek. Gubeći tu vjeru u samog sebe, vraćajući se svakoga puta na startnu liniju zbog dobijanja korpe (riječ koja je u muškom svijetu poznata kao kulturni odjeb od ženske osobe). I svaki put kad kreneš ispočetka cilj ti je sve bliži ali ne zbog toga što si iskusniji, jači, bolji nego ranije. Ne, daleko bilo od toga. Iz toga niko ne izlazi jači, naprotiv, izlaziš deprimiran, razočaran, ukus ti naglo opada. Postaneš kao današnji radnik. Nema mu cijele plate - pa daj šta da'š. I onda shvatiš da si tako nisko pao da pribjegavaš curama sa govornim manama. Koja je u društvu jako poželjna sa takvom manom. Mana je vrlo jednostavna, kratka, jasna i valjda je danas toliko poželjna. Djevojka ne zna reći 'Ne'. Uvijek se trudiš i težiš ka nečemu većem, boljem i kad doživiš ovakav pad, da pribjegavaš "damama" s govornom manom (u narodu poznate kao radodajke), shvatiš da nekada moraš krenuti sa dna da bi dostigao neki vrh. Nije to baš za pohvaliti se, ali bar imaš neki oslonac da se odgurneš sa dna, ne visiš u zraku, negdje u sredini, pa da čekaš kad će te neko pogurati usput.
Kako živimo u svijetu interneta, gdje je sve pristupačno, tako su i dame sa manama veoma pristupačne i lako je stupiti u kontakt s dotičnim. Ja kao neiskusan u tome, trudio sam se da me ne provali, da ne sazna da je želim iskoristiti samo za jednu noć. Da ne skonta da sam ja tu čisto da izbacim negativnu energiju iz sebe, svu onu frustraciju koja se nakupila danima,mjesecima, sad čak i godinama. Međutim, ona je mnogo iskusnija od mene i svjesna je i sama da tu nema ništa više osim sexa za jednu noć. Previše je prošla, tako da joj je postala rutina. Ja dođem još jedan u nizu. Dobio svoju etiketu i broj. Bojao sam se da je to cifra koju joj moram platiti, sva sreća bio je samo redni broj.
Dok smo se kretali do krajnje destinacije gdje ćemo provesti noć, pričala mi je svoja iskustva. Čak mi je nešto rekla što mi je izmamilo osmijeh na lice, i možda je nekome začuđujuće, ali vremenom počneš vjerovati u to. Rekla mi je kako kurve od današnjih poštenih cura ne mogu doći na red. Trudio sam se izvući informacije iz nje, znala je mnogo toga. Osim što sam joj postao još jedan u nizu uspio sam postati i ispovjedaonica. Postala je to jedna duga noć u kojoj su moje uši čule i ono što nisu htjele, no nisu mogle ni izbjeći pošto je mene sve to i interesovalo.
Sami čin radnje zbog koje smo došli nije toliko dugo trajao, što zbog moje frustracije, koja je postajala sve veća slušajući njene riječi, što zbog njene zainteresovanosti. Nije me uopšte čudilo, sve joj je preraslo u dosadu, baveći se time čime se bavi. Trudio se ja ili ne postići nešto s njom nije mi uspijevalo promijeniti situaciju. Mogao sam u nju priključiti i hilti bušilicu, razlike ne bi bilo. Što bi doktor  Arsla rekao: "Pali se k'o golf kec na Bjelašnici u januaru". Da tuga bude veća u jednom trenutku iz dosade je izvukla mobitel i počela tipkati poruke, onako mrtva hladna. Valjda je to bila odlika posla, vrijeme je novac pa se vrijeme ne gubi tako olako.
Naravno tek kada se sve završilo prolazila su razna sranja kroz glavu, da prostite na izrazu ali jeste tako. Počeo sam razmišljati o tome zbog čega sam to uradio, je li bilo vrijedno rizika da čak pokupiš i neku bolest. Brinuo sam se da neću postati kao ona. Ma ne da ću postati muškarac s govornom manom, nego hoću li postati onako hladan kao i ona dok budem radio to što sam naumio uraditi. Dok budem tražio srodnu dušu, hoću li i ja tek onako ih etiketirati? Zar baš toliko postoji dama sa govornom manom u tako malom mjestu? Sva su se ta pitanja  prožimala mojom glavom. Jedino što sam mogao sebi odgovoriti jeste to da posle je*anja ipak ima kajanja. Došao sam kući i u želji da sve zaboravim prvo sam svukao veš koji sam nosio, spalio ga, da ne bih slučajno na njega naletio u ormaru. Znao sam i to da prošlost nikad neće proći, naći će se uvijek da te podsjeti na tvoje najgore dane, s vremena na vrijeme i na one lijepe, mada su takvi dani sve rjeđi i dolaze sve rjeđe.
 

 
Znam da je moj život sama bruka i sramota, ponovo krećem sa dna i ko zna gdje ću stići ponovo za par dana, mjeseci ili godina. Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane, i da će mi Bog dati snage da preživim ove dane...

Ha ne valja, haj ponovo...

Sjedi, ustani, prošetaj.... Sjedi, ustani, prošetaj.... I tako u krug do neiznemoglosti. Kad dodje vrijeme ovjere semestra i prijave ispita, medju studentima se ponavljaju ova tri ciklusa 7 dana koliko traje akcija. Šal, kapa, rukavice i ostala prateća oprema neizostavni za ovaj period. Ako te nije uhvatilo u vratu dok si putovao sa "kabriolet" Litvatransom, neće te mašiti dok čekaš u redu.
Tri su prilike da će te kočenje vrata propratiti i male su šanse da ćeš to izbjeći.
 Prva prilika da ti se to dogodi je dakle u Litvatransu, cijenjenom, druga je od propuha koji stvaraju nervozni dok se šeću tamo-amo i otvaraju vrata svako malo. Ne brinite ni oni sami ne znaju više zbog čega to rade, ostala je to neobjašnjiva pojava. Samo džaba izgube mjesto u redu. Vjerujte niko vas neće pustiti na mjesto gdje ste bili osim ako niste žensko i ako nemate dobru zadnju šasiju da se može čekirati. Jedina lijepa što vas i može desiti dok čekate, čisto da zaboraviš da si već sat vremena u redu, a nisi se pomakao s mjesta, bar još uvijek ne vidiš vrata studentske službe. Da ima i treći slučaj kočenja vrata u koji sam sve više počeo da sumnjam da je i glavni uzrok tome. Naime od silnog umora ljudi počnu da zijevaju ali zaborave da su u masi i da trebaju staviti ruku preko usti. Pa to nekako  izgleda kao kad nilski konj povraća. Ne znate kako to izgleda, e pa ne znam ni ja, ali pretpostavljam da je gadno. Povuče vakuum.
Otprilike ovako nekako...


I dok čekaš, čitajući jučerašnje izdanje dnevnih novina u kojima nema ništa novo što već nisi pročitao na facebook-u, a na kiosk ne smiješ izaći da kupiš današnje iz veoma poznatih razloga-izgubit ćeš mjesto u redu, zadnje što ti treba jeste da te smara neki pokušaj od studenta koji ne zna predmetne profesore, a kamoli ispuniti uplatnicu. Od toga ti nema spasa, pravi se ti koliko hoćeš da čitaš novine, gurnut će te dva-tri puta laktom, taman onoliko puta da dobije tvoju pažnju. Ne možeš ni ispunjavati svoje papire, jer si to već odavno učinio kod kuće kao svi normalni studenti. U banci si poplaćao sve moguće račune. Za kafe ti nije ostalo ništa, a i da jeste u Slobodi je već odavno puno, znači da si u mat poziciji i da ti je bolje da mu pomogneš, izlaza nema.
- Je li? Kako se zove prof. matematike, koje mu je zvanje?- Pa čovjek se predstavlja svako predavanje, niko mu ne dolazi dva puta. Dovoljno je bilo da si jednom otišao i znao bi. Mogao si sebi bar toliko priuštiti za jedan semestar!!!Pogleda me blijedo kao da sam mu ubio nekoga. Čak sam se bio zabrinuo da stvarno nisam. Ok, lakše mu je reći, ne bi li prije završio. Nije prošlo mnogo ponovo gurkanje laktom i novo zanovijetanje.
- A je li? Kako se zove profesor za TPTP?Samo u crtanim filmovima sam vidjeo kako nekome izlazi para na nos, imam osjećaj da sam i ja počeo puštati paru kroz nozdrve!- Ne znam kako se zove, nemam taj predmet, valjda si i to za semestar mogao skontati.Stavio sam svoj nos duboko u novine i  počeo čitati horoskop, od muke vjerovatno. Ponovno gurkanje koje je prevršilo svaku mjeru, i ja se pitam zašto su oni sa početka nervozni....
- Ma idi dodjavola i ti i...... O kolegice pa to ste vi, oprostite mislio sam da ste neko drugi. Uh ovo je bilo blizu, za malo da srušim 2 mjeseca intezivnog pripremanja terena za jedan kvalitetan ulet. Onaj pokušaj od studenta se izgubio negdje u masi, možda je dobio i šuljeve sjedeći na drvenoj stolica, Ostao je misterija.
- Da to sam ja, da li vam možda smetam?  Gdje ćeš mi ti smetati, taman da sam zadnji u redu.
- Ma ne, samo recite?
- Pa ko biste mogli da mi pričuvate papire dok ja s kolegicama odem na jedno mjesto. - Eee e pa pa neće moooćiii. To je bio vrhunac muke čekanja. Počeo san da mucam. Sve što se moglo desiti izmedju nas, zvanično je izgubilo svaku svoju šansu.
- Ti da ispijaš kafu sa kolegicama a ja da ti čuvam mjesto i papire, e pa nisi takvog sponzora danas. Imaš gore zadnje mjesto u redu, nije čak ni rezervisano, a blizu je čistačica pa možeš usput s njima popiti kafu...
Pogledao sam na sat i već je prekasno da bi se bilo šta konkretno učinilo povodom upisa semestra. Pogled prema vratima je previše dalek, a zatvaranje studentske suviše blizu. Onako slomljenih živaca, pokupio sam papire i ono malo sebe što je ostalo i krenuo na još jedno putovanje sa 10-kom, još jedno poučno putovanje puno novih dogadjaja i pacijenata.
Ostaje mi da pokušam ponovo sutra, sa istom pratećom opremom, u nadi da ću sačuvati ovo malo sebe i napokon upisati semestar....

Obeć'o sam, al' jebeš ga....

Ja nemam nigdi nikoga al' moja prica prosta je štogod ih manje zavoleš manje ti njih nedostaje...

Istina je da nemam nigdje nikoga, ali jedno znam, imao sam negdje nekoga. Nekoga ko je samo meni pripadao. Neko ko je vanserijski napravljen u ovom izopačenom svijetu, gdje se sve dijeli na tri. Jednom kad si ušla u moj život mislio sam da će trajati dovijeka, svaki tren života je ispunjen bio do maksimuma, ispunjen srećom i tvojom toplinom.... Ali, sve što je lijepo, kratko traje. Na pragu svojih dvadesetih bio sam laka roba, htio sam sve da probam, ali ti si bila još djevojčica. To je i bio razlog što sam otišao od tebe. Nadao sam se samo da ću te jednom opet sresti kad odrasteš. Sve prave ljubavi su tužne. Kako te nema izmišljam način da malo smuvam dan. Ne ide. Uvijek se pojavi d-moll pokvari svaki novi pokušaj izlaska iz tame, tuge, boli. Pusti da se svjetla svud priguše, sačeka posljednje zvijezde namiguše i vuče mi rukav, idemo u tamu još dublje. Negdje gdje ne želim ići.

Evo sad si opet tu. Mnogo zrelija i pametnija. Sasvim toliko pametna da ne želiš više da budeš sa dripcem koji je mislio na tebe kad nisi bila tu, kad su kazaljke bile potpuno raštrkane. Ušla si ponovo u moj život da uradiš ono što sam ja tebi uradio, da ostaviš nekoga ko te voli zbog zabranjenog voća. Sad žalim ja, da, ali šta sam znao ja. Ti si bila još djevojčica daleko od mog oka....

Ono što ne mogu prežaliti jeste da nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate, noć mi preti, ponoć i pusta tama. Kad me se samo dohvate. više me ne voliš... Kakva tužna humoreska...


Nedostaje mi naša ljubav mila, nedostaješ mi ti kakva si bila, nedostajem mi ja, onako lud...

Ako mi nekada oprostiš, princezo javi se još imam džep u kom se hladni prsti zgreju...Ne tvrdoglavi se, priznajem javno da se genijalno duriš. Dve i po godine smo taoci inata, princezo dosta je!

Obećao sam ti jednom da neću nikada pisati o tebi. Obećao sam da te neću pominjati
bogarati i sudbinu proklinjati. Obećao sam srca teška, obećao al jebeš ga...

Popis stanovništva BiH

Prije svega zahvalnost na inspiraciji za ovaj tekst upućujem pr.dr. Besimu Spahiću bez kojeg sigurno se u ovo ne bih ni uplitao. Po prvi put inspiracija mi nije patetika ili frustracija kao što se do sada dešavalo.

Ono što nikada u našoj državi neće biti jasno to je šta smo mi i ko smo mi. 1. aprila 2013. bi trebao da se održi popis stanovništva BiH ali zbog nedostatka adekvatnog osoblja i organizacije to će se prolongirati za 6 mjeseci. Pa ja, kad gradjevinac radi posao pravnika, električar posao rudara a kuhar posao tokara, gdje neće biti nedostatak adekvatnog osoblja. Niko ne radi ono za što se školovao. Kod nas ionako nikada ništa nije uradjeno kako treba tako da ni popis stanovništva neće. Očekivano najspornija pitanja bila su ona o jeziku, nacionalnoj pripadnosti i vjeroispovijesti, jer su ona, nažalost, u BiH uvijek politička, a ne privatna. Davno smo spoznali da gdje prestaje logika tu počinje BiH. Tako da je kod nas sve moguće, i da se svako miješa u politiku i da se politika miješa svugdje. Isto tako ministar sigurnosti nam može biti likovni umjetnik. Ako se opet zarati vodene boje, tempere i četkicu pa u rat, prva pješadinska.


Svako vuče na svoju stranu, svaka stranka ima svoj "narod". Svugdje u svijetu se zna da postoji samo jedan narod, da imaju nacionalne i vjerske pripadnosti, samo kod nas je to sve izopačeno. Mi imamo tri naroda, tako da je Bošnjak musliman, Hrvat je katolik a pravoslavac je Srbin. Od tolike buke javlja se konfuzija kod ljudi šta su, tako sam kod prijatelja pročitao čestitku povodom Božića koja glasi: "Sretan Božić svim vjernicima hrvatske vjeroispovijesti!". Po toj logici svi katolici na svijetu su Hrvati, svi pravoslavci u Srbi a svi muslimani su Bošnjaci. Ne bih se baš složio s tim, ne znam zbog čega li...
Gledajući obavještenja koja iznose političke stranke u kojima su zastupljeni muslimani koja glase: "Ja sam Bošnjak, vjera mi je Islam a jezik Bosanski". Opet ista stvar, samo malo drugačije napisana. Ja kao Mirsad ne mogu se izjasniti kao Bošnjak ako sam pravoslavac, samo zato što mi  Islam nije vjera  i zato što bih bio proglašen izdajnikom od strane političkih partija u kojima pravoslavci preovladavaju jer se nisam izjasnio kao Srbin. U krajnjem slučaju bio bih linčovan. 1462. godine, godinu dana prije nego što su došle Osmanlije postojala je Bosna u kojoj su živjeli Bošnjani, ne Srbi ne Hrvati nego Bošnjani, i bio je jedan jezik Bosanski, i nije bilo bitno kako se zoveš. I nije to ime naciji i jeziku dao ni musliman, ni katolik, ni pravoslavac već ateista. Sad hvala Bogu imamo svega po troje, što niko nema. Preuzimanjem Islama počela su se davati imena koja su "kao" prirodna za muslimane. Tako ja dobih ime Mirsad koje na Arapskom jeziku znači posmatračka kula. Vjerovatno bi me smatrali ludim kad bi u Arabiji ponavljao posmatračka kula svaki put kad bih se upoznavao s nekim, pukom srećom bi me neko odveo na kulu da osmatram kad sam već toliko navalio.


Pametni šute, naivni vjeruju, i tako smo podijeljeni. Imamo tri historije, odnosno istorije, odnosno povijesti i svaka je prilagodjena odredjenom "narodu". Ranije sam rekao da je u svijetu jedan narod a kod nas tri naroda. Kako ovom narodu objasniti da su tri nacije a ne tri naroda i da ne mora svaki Hrvat biti katolik, svaki Srbin pravoslavac i svaki Bošnjak musliman. Ja učio iz biologije da još osim ljudskog imamo biljni i životinjski svijet. Sve više vjerujem da su to ti narodi kod nas:
1. Ljudski narod - to je ona manjina koja još nije izumrla u BiH, dok u svijetu raste.
2. Biljni narod - to su oni statični koji se nikada ni za šta ne pitaju ili ako su upitani samo sliježu ramenima jer nisu ni navikli da ih se pita.
3. Životinjski narod - e to je ona većina koja je zastupljena na prostorima BiH i koja se sve više radja, dok se u svijetu smanjuje.
Ok ako se ljudi izjasne i kao Srbi i kao Hrvati i kao Bošnjaci, i to nacionalna pripadnost, srce im kuca za drugu državu, ali ne razumijem kako to pomiješaju sa vjerskom pripadnošću. Ja sve više razmišljam da se prijavim kao pripadnik Maja, ne znam samo koje sam onda vjerske pripadnosti? Vjerovatno sam pravoslavac jer ime Maja vuče više na srpsko nego tamo na bliskoistočno ime.
Dakle popis stanovništva u mom krajnjem ishodu bi glasio ovako:
1.Nacionalna pripadnost - Maja (prapraprapradjed mi išao na bauštelu u Meksiko, čovjek švaler teški bio i odatle mi nastala porodica).
2.Vjerska pripadnost - Valjda pravoslavac, a možda i  musliman.
3. Jezik - Da li je BHS ili je samo Bosanski, što bi rekao Izudin Bajrović u filmu Gori vatra - misteryyyy.

Džastin Biber in akšn

Naš balkanski mentalitet je dobro poznat po tome da nije baš popularno izdvajati se od društva i biti drugačiji. Biti drugačiji prvenstveno mislim na to biti neka manjina, kao što su na primjer pederi. Dobro, osoba o koje pišem obični je peder zarobljen u liku svog idola gore pomenutog u naslovu. Malo grube riječi, al šta da se radi, to je ono što vam ostavlja ta osoba kao prvi dojam. Ja onako kao strejt osoba i ne bih dozvolio da mi on ostavlja drugi dojam, bilo bi to malo previše za mene...
Sinoć sam promijenio mjesto izlaska, otišao u drugi grad čisto da vidim ima li neke razlike. Ima razlike. Puno istoga sa drugim imenima. Poznavajući grad, znam i gdje se kakva muzika sluša. Krenuo sam redom u nadi da ću naletjeti na nešto lijepo.
Ono što me iznenadilo je da mjesto gdje se sluša 1.9 turbo-dizel-folk ima neki svoj bonton. Kako sam se iznenadio, još da izadje sunce na zapadu i eto ga, smak svijeta. Znači meni zbog tog bontona nisu dali ući na moje opšte oduševljenje, jer inače ne bih znao ni šta da radim da sam ušao na mjesto punom dekoltea, minica, šminke. Da su me pustili unutra, vjerovatno zbog dotičnih ne bih sat vremena izlazio iz WC-a. Napaćeni bošnjo. U biti sve poznate ličnosti porno industrije ti prodju i kroz glavu i ispred očiju. Ponovno zarobljeno osobe u likovima "poznatih", izgleda ovaj put nesvjesno.
Odem na drugo mjesto, pušta se lagana muzika 80-tih, fino uredjeno mjesto. Tu sam se već osjećao drugačije, kao da sam sam u kafani, čudno baš. Pa i jesam bio sam, kao Stiven Segal u svojim filmovima, nikad nikoga nema, kao da su mi cijelu porodicu pobili, KGB sigurno, a ja sjedim za šankom i uživam u samoći. Neće niko da sluša patetičnu muziku, to taj mentalitet. Ne valja muzika koja te vuče da piješ (tipična scena kad Jose Armanda ostavi žena, a njega cijeli orkestar tamburaša prati, dok se on vuče kući pijan). Malo je drugačiji epilog kod nas i u seriji, ali šta sad, jedino da se tuži rtv servis zbog manipuliranja maloumnika. Je li to manipuliranje ili moć opažanja da kad god žena ostavi nekog glumca on se napije?
Ode mi tekst a ne spomenu bosanskog Džastina Bibera. Treće mjesto je mjesto na kojem se može slušati muzika i malo zaplesati bez značajnih pogleda ostalog dijela publike. Da ne bi bilo neke zabune i miješanja publike sa turbofolk dizelašima, ljudi su svjesno "sklonili" ovu kafanu, gdje je bila neka rock svirka. Odlična svirka, sve najbolje od ex-yu. Nisam zapamtio Yugu ali me muzika natjera i probudi u meni tu neku nostalgiju. Da je i ovaj Biber, koji mi je neprestano ulazio u vidokrug, dio te Yuge brzo bi mi splahnula ta nostalgija....
Momak 20-tih godina, lijepog izgleda (ne privlači me, da se razumijemo) sumnjivih pokreta i još sumnjivijeg načina razgovaranja. Ne znam zašto, ali takve osobe žele da su u centru svega. To je onaj prvi dojam koji ti ostavlja, jednostavno - peder. Peder i homoseksualac na balkanu su totalno različite osobe. Homoseksualac je osoba koja ima sklonosti prema istospolnim partnerima. Peder je osoba koja glumi homoseksualca da bi lakše došao do ženske osoba. To je neka osnovna razlika. Znači naš junak Biber je peder. Ono što je zanimljivo, osim što želi da je u centru pažnje zbog ponašanja, želi da bude u centru pažnje kod osvajanja dobronoseće tridesetogodišnjakinje. Otmjena gospodjica, sa stilom-fiatom, on našminkan, s pirsingom i tetovkom. Ne ide nikako. Gledajući pokušaje osvajanja neosvojive tvrdjave od strane Bibera vidjeo sam više lansiranih odjeba nego što S. Koreja lansira raketa. A Biber se ne može načuditi:
- "Oh my god!"  Mašući rukom preko lica kao da lak na noktima suši. Ne bi me čudilo da upravo to i radi.
- "Šta ba your god. Ne može ti ni bog pomoći, uzalud vam trud svirači."
- "Pa ne mogu da bilivujem, čime sam ja ovo zaslužio." Pa Isidora Bjelica manje razvlači riječi. Pretpostavljam. Da je gospodjici trebalo jedno dijete, rodila bi ga do sada. I vjerovatno bi imao više muškosti u sebi. A ovako, Biber je odlična drugarica koja se divi njenoj kosi.
- "E mali, aj porazgovaraj sa ogledalom pa vidi čime si zaslužio!"
Uvrijedjeni mladi Biber zabaci svoj svileni šal preko ramena, uzdignute glave i pokoje suze, okrenu se i napusti prostoriju kao posljedni peder...

Gosti ili domaćini - ne zna se

Banovići kao mali gradić sasvim ironično imaju veliki broj studenata. U odnosu na ostale gradove, malo i previše. Zbog blizine univerziteta u Tuzli a i izbora fakulteta mnogi studiraju u pomenutom gradu. Vršena anketa u Tuzli i pitanje bilo: "Da li vam smetaju studenti iz Banovića?", 80% ispitanika je na to odgovorilo: "Ma kome mi smetamo!!!"....
Akademski gradjanin - to mnogi shvataju ozbiljno pa se često desi da se to pretvori u tuzlanski gradjanin. Automatski se to iz "student u Tuzli" pretvara u "domaćin u Tuzli", šetaš se ulicom a nemaš neki poseban osjećaj da si u drugom gradu. Malo su ti ulice nepoznate ali ti se komšiluk  uopšte nije promijenio. 119 Mbbr. preslikana u Batvi, raspored malo drugačiji ali lica ista. Onaj komšija što je živio na spratu iznad tebe, i što ga nisi mogao trpiti zbog glasnih cajki, počeo si ga gotiviti jer ti je u domu posudio šolje kad su ti kolege dolazile na kafu u pauzi. Pa red je, komšijski odnosi se moraju poštovati i održavati...
U nekim državama nakon 4 godine se dobije držvljanstvo, da se i u Tuzli dijeli državljanstvo Banovićani bi bili nacionalna većina.
Rodbina koja ti je dolazila subotom, zbog takodje održavanja rodbinskih veza, više ne dolazi u Banoviće, jer tamo se nema kome doći, bujrum u Tuzlu, svi su naši. Sjedi, lezi, noći ima mjesta na podu...
Završilo se predavanje na Rudarskom fakultetu i izašli studenti na polje da zapale cigaretu ili da udahnu svjež vazduh, i kao što je normalno okupe se grupice osoba koje se poznaju. U ovom slučaju imaš tri grupe:
1. Štreberi koji ponavljaju predavanje. To je nekih 10-tak osoba.
2. Narcisi koji su izdvojeni od svih. 5 osoba,nema više i
3. 50 studenata, svakojakih, naravno iz Banovića. Ovo je minimum.
Jest da su Banovići rudarski grad, al kad bih ih onako trpali u jamu ne bi mogli svi stati, a tek da se zaposle, nema toliko štela. Dobro, ljudi su tu da steknu znanje, ne krivim ih, a i druženje je bitno.
Koristeći pauze za ispijanje kafe nemaš vremena za upoznati neke nove osobe, ima studenata i iz drugih gradova, ali dok odeš sa komšijom, sa školskim drugom, sa tečićem , amidžićem, dajdžićem na tu kafu dodje i vrijeme polaganja završnih ispita čime se zvanično završava svaki vid druženja...
Na Elektrotehnici Banovićane je malo teže raspoznati, manje ih ima, ali su opet u znatnoj većini u odnosu na ostale gradove. Njih ni Banovićani ne poznaju, pošto su većina šizofrenici(bar tako bije glas u narodu) i ranije se nisu družili s njima, što bi sad? Tu je teško raspoznati muško od ženska a kamoli Banovićane od ostalih. Jedina olakšica kod muško-ženskog raspoznavanja ti je to što studentice imaju roze digitron. Često ih miješaju sa budućim nastavnicima, profesorima, psiholozima sa Filozofskog fakulteta jer nose naočale. Brzo uvidiš razliku po priči, jedni pričaju o Nikoli Tesli a drugi o Meši Selimoviću.
U studenskom domu stanuje jedno cirka 400 osoba. Da vidite kakva tu sloga vlada, mene uopšte ne čudi kad su sve osobe koje poznaješ cijeli život ili većinu svog života. Nekima dom toliko udje u krv da ostanu stanovati i kad završe školovanje (kad se zaposle), izgleda da više nema ni razlike izmedju studentski i radnički dom.
Na Ekonomskom fakultetu, na jednom predavanju student iz Banovića zamolio profesora u sred predavanja da pusti studente iz tog grada radi nekog okupljanja spomenutih. Nakon što su studenti izašli iz amfiteatra, profesor je morao pozvati svoje asistente da bi imao kome predavati.
E ono što me čudi jeste kako to da ovaj grad do skora nije imao svoj sud. Pravnika, advokata i sudija ima taman toliko da se podmiri cijelo pravosudje BiH. Kad bi se desio sudnji dan  u Banovićima od toliko advokata nema šanse da bi neko završio u paklu(džehenemu).
I za kraj.... 

Tuzla nakon što su Banovićani otišli kući za praznike....

Pitam ja vas, jesu li gosti ili domaćini?

10-ka: Banovići-Živinice-Tuzla(Simin Han)

Malo je šta mjerodavno da se može porediti sa desetkom Litvatransa iz Banovića za Tuzlu i obratno. Ko to nije iskusio, taj nema o čemu da priča društvu o svojim srednjoškolskim ili fakultetskim danima. Teško je sve to strpati u jedan omanji tekst ali eto potrudit ću se.

Sve počinje jutarnjim putovanjem u 6:45 iz Banovića, ako si uspio sjesti u bus to znači da imaš nekoga iz Ribnice ili si se smrznuo čekajući na stanici u "redu". U ovom busu izostaje svaki vid kulture, bontona ili ti ga džentlmenstva. To što si stariji ne daje ti nikakve prednosti, dobrovoljni darivaoc krvi (pliz bičiz pa nismo u bolnici).

 Kratak opis kako izgleda faca onih što sjede. Ako nikada niste vidjeli osobu kako prkosi gravitaciji dok spava uspravno, ovo vam je jedinstvena prilika, Isak Njutn bi posumnjao u sebe i u svoje zakone. Ti koji uspiju sjesti u Banovićima, to im je jedina prednost tokom školovanja, saznat ćete i zbog čega. Mjesta su već odavno popunjena za sjedenje a do Višće je i bus pun. Sve se to začini u Živinicama. Jadan ovaj narod, meni ih nekada bude žao. Imam iskrenu volju da vidim kako jedan živiničanin sjeda na prazno mjesto, koji bi to dogadjaj bio, epic.

Sva ova gužva ima i svoju prednost, nije sve tako sivo, nakupiš informacija za sat vremena putovanja što google ne skupi za mjesec, ako si puke sreće možda se očešeš za neko dupe, rijetke su situacije ali se dešava. Da, ono najvažnije, u zimskom periodu Litvatrans se zagrije tek kod Siporexa, dvije stanice pred presjedanje. Onda moliš Boga da bude gužva ne bi li se neko gurao a ti se ugrijao, sve u svemu moraš treskavicu na trojku uključiti. Temperaturno stanje u busu je direktno proporcionalno vanjskoj temperaturi, znači komotno možeš i s motorom za Tuzlu, bez kacige, nema razlike s tim da je ljeti kud i kamo ljepše na motoru. Normalno, niko ne ide s motorom, da ima toliko para ne bi putovao s Litvatransom, budimo realni.Izbacivajući glavu kroz onu masu ne bi li došao do zraka, naučiš pola holandskog jezika. Naučio bi i japanski da su oni donirali buseve, ali nisu. I sva sreća da nisu, eno u Beogradu su sve japanski busevi s video nadzorom, snimaju baš ona češanja o dupe pa u Japanu prodaju k'o porniće. Naša sreća u nesreći, lijepi Holandjani, duše slatke, samo još da izmisle veće buseve, niko od nas zahvalniji ne bi bio.

Pa ni ova slika nije slučajno nastala, čak ima i adekvatne boje. Ovaj na vratima lijevo se grdno zeznuo kad je ušao na Šićkom, samo do Tuzle htio. Obradovao se BKC-u k'o Sandžaklija Sarajevu. Oni koji imaju najmanje sreće pri presjedanju zna ih zadesiti jutarnja šetnja po južnoj magistrali, ako žuriš na čas/predavanje, onda je jutarnje trčanje pa ako se nisi zagrijao u busu, na trčanju sigurno hoćeš. Za njih takođe važi da je lakše ući u historiju nego u Litvatrans.
Ljeti imate posebne čari, hiljadu i jedan parfem, koji se pretvara u smrad, znoj, stare osobe koje ne daju otvoriti prozor jer će nas naravno sve pobit promaja a onaj smrad nas neće ubiti samo ćemo se ispovraćati!!! Cijelu ovu relaciju bi trebalo preusmjerit do gradine, da se ovi slučajevi direktno proslijede. Jojjj pa kad sjedne baba kraj tebe u odjeći koju nosi toliko često da se rasahla od vlage i mema kao dinar kod piroćanca, i dinar i odjeća kod dotičnih rijetko budu korišteni. Čuvaju ih za "Ne daj Bože". Pa i jest za ne daj Bože. Usmrdilo se, bjež'o ti ne bjež'o po busu, smrad će te stići, to je neminovno.
Isto sve ovo nas očekuje u povratku nazad u 14:05 sa Simin Hana, ali niko ne sjeda u Simin Hanu. Ko zna možda ima i takvih slučajeva da su zbog gužve otišli u Simin Han samo ne bi li sjeli. Možda je kakav etf-ovac i to pokušao, ne bi bilo strano. U ovom slučaju prednost sjedanja imaju difovci i filozofi. Oni što su najduže na birou. Pa trebali su im fakultet napraviti na Ircu da se naviknu na čekanje. Dva u jednom riješe.
Na kraju, putovanje desetkom vam dođe kao nošenje tijesnih cipela. Ne biste ni za šta dali onaj rahatluk kad izađete iz njih.