Kako da ostvarim svoje ideje?

Listam naslovnicu facebook-a i vidim kako mladi ljudi ove države u kojoj živimo najavljuju jedan jedinstveni događaj, događaj koji se zove "Noć ideja". Taj događaj i jeste jedinstven i poseban, ali i beskoristan. Izvinite mladi (tu spadam i ja) ako je ova izjava malo deprimirajuća ili pesimisitična, ali je realna i u skladu sa državom u kojoj živimo. Takvo smo podneblje da uvijek imamo ideja, ali malo podrške. Uvijek imamo rješenja, ali malo mogućnosti. Uvijek imamo pametnih i talentovanih mladih osoba koje žele otići vani na usavršavanje gdje će ostvariti svoje ideje, jer ovdje slabo ko čuje njihove ideje.

Mnogi smo se aktivirali, makar zapitali, kada je tamnoputi mladić dao izjavu i objašnjenje da je groblje najbogatije mjesto jer se tu nalazi mnoštvo neostvarenih snova, mnoštvo ideja, izuma. Te sve ideje, izumi, snovi, svi su ostali zakopani sa njihovim nosiocima, a mi, mi smo još uvijek živi, naše ideje, naši snovi. Pitanje koje ja sam sebi namećem pa i vama poslije te izjave kako da ja te snove ostvarim, kako da te ideje sprovedem u djelo? 

Možda i važnije pitanje od svih ostalih, kako u državi gdje se za pravdu bore korumpirane osobe, gdje se za autorska prava bore kradljivci autorskih prava, gdje si sa bilo kojom normalnom idejom nenormalan. Kako u takvoj državi realizovati svoju ideju, a da je pri tome neko ne prisvoji? Kako realizovati snove, a da ih neko prije toga ne pogazi? Kako, na kraju krajeva, imati svoje JA, a da te već nisu proglasili ludim jer si drugačiji?

I ovaj događaj je samo primjer kako se kradu nečije ideje. Dok se mladi budu natjecali za neku "beznačajnu" nagradu, stariji ili bezidejni će znalački da iskoriste te ideje u svoje svrhe. Mišljenja sam da na ovim prostorima imamo dvije vrste ljudi: Ljudi koji imaju ideja ali nemaju sredstava da ih ostvare i druga vrsta su ljudi koji nemaju ideje ali imaju sredstva da ih ostvare. U normalno uređenoj državi, jedni drugi bi potpomagali da se te ideje ostvare jer su korisne za širu masu ljudi. Međutim, živimo u takvom sistemu gdje će se neko iskoristiti tuđom idejom i staviti svoje ime na tu ideju, a onom ko je osmislio ideju ide već pomenuta nagrada. 

Kada budemo imali uređene sisteme pravosuđa, sistem zaštite autorskih prava, sisteme različitosti, tek tada nam groblja neće biti najbogatija mjesta, jer se i mladi neće plašiti iznijeti svoje ideje, snove, izume i neće ih davati za beznačajne nagrade.

Ja bih volio da prisustvujem ovom događaju i da vidim sve te dobre ideje koje se neće u ovoj državi sprovesti uz pomoć te iste države i vlasti. Svi bi mi da pomognemo svojoj državi, svom entitetu, svom kantonu i svojoj opštini, ali oni neće pomoći nama. Zašto se davati nekome ko ti neće uzvratiti, ma ne uzvratiti, ni pogurati te?

Dino Merlin otkazao koncert

Dino Merlin kao veliki ljubitelj fudbala i veliki patriota odlučio je da otkaže svoj koncert koji je zakazan 26.07.2015. godine na stadionu Koševo. Razlog otkazivanja koncerta jeste fudbalski meč koji treba Željezničar da odigra dva ranije na istom tom stadionu. Dino Merlin ističe kako mu novac nije bitan i da će u ime nogometa odgoditi bilo koji koncert iako je veliki navijač Sarajeva. To je sve u interesu države, a on kao veliki patriota koji bi radije drugima nego sebi, odlučio se na ovakav potez.

Njegova publika nije naišla na razumijevanje povodom odgađanja ovog koncerta jer kako kažu ne žele da posle 4 godine opet pravi oproštajni koncert. Jedan poštivaoc Merlinove muzike je u suzama prokomentarisao otkazivanje koncerta i ističe kako će 25. jula na sto poredate sve stvari koje bi Dino mogao izvući iz sakoa i pričati po pola sata o njima. Kaže kako će prva od njih biti češalj, neizostavan element Merlinovog monologa na koncertu. 

Uprava gradskog stadiona Koševo odlučila je da oda priznanje ovom umjetniku te će u njegovu čast prije početka utakmice poletjeti ptica bijela.

Kada su upitali Merlina zašto se odlučio na ovakav potez on im je odgovorio kako ga vezuju velike uspomene na nogomet i stadion Koševo i da nije namjeravao da mu ovo bude posljednji oproštajni koncert, biće bar još 2-3. O ljubavi prema nogometu dovoljno pokazuje i ova fotografija koja je nastala na stadionu gdje se trebao održati koncert.

Njih trojica su u tim juniorskim danima pokazivali veliki talenat, ali ih roditelji nisu dovoljno gurali pa se tako i nisu izborili za prvi tim. Sportska građa je glavna odlika svestranog umjetnika Merlina. Priča se da su baš ova trojica umjetnika već tada predstavili tika-taku, ali to nije došlo do odobravanja njihovog trenera pa su otjerani. Johan Krojf i Pep Gvardiola su to kasnije prepisali na svoje ime, svu slavu i zasluge za taj način igre. Kasnije će se ispostaviti da to nije prvi put da se prepisuje od Dine Merlina. Naime veliku slavu prepisivanjem njegove muzike stekli su Majkl Džekson, Manu Čao, Ibrahim Tatlies, Londonbit...

Vajta dodaje kako se od njih trojice malo bolje odbijala lopta nego li danas od Ćavija, Inieste i Mesija. Merlin je na kraju dodao kako bi se sada na Koševu pet puta opraštao od nogometa, a ne od muzike da ga u tim juniorskim danima nije otjerao trener.

Više na: drarslanagic.blogspot.com
Tekst je satiričnog karaktera.

Luka bez broda

Nemam niti jedan dokaz da sam tvoj neko. Rijetko smo putovali, još rjeđe smo se slikali... Ne znam ustvari ni šta smo. Znam samo da mi fališ, kao vazduh živom biću, kao voda ribama, kao zagrljaj, kao neko najbliži na svijetu. A nemam niti jedan dokaz da sam tvoj neko. Tačnije, kada malo bolje razmislim, bio sam tvoj dripac ili žgoljo kako si ti imala običaj da kažeš. Onaj jednostavni ofucani dripac koji je mislio na tebe i kada su kazaljke na satu bile potpuno raštrkane. Malo je bilo 24 sata u danu, malo je bilo 7 dana u sedmici da se misli na tebe.

Ti si imala dušu čeličnu veliku kao Titanik koja je plovila kopnom i nije bilo fizičke prepreke, i nema je, pred kojom bi zastala, koju ne bi pregazila. Najveća i najteža prepreka bila ti je emocija. Sa njom nisi mogla da se nosiš, pred njom si zastajala. Te vrste prepreka na koje si nalijetala u životu učinile su da svoj brod moraš krpiti i nisi mogla sebi dopustiti da ti dripac napravi još jednu takvu od koje se ne bi više oporovila. Plovio sam sa tobom kao čamac za spašavanje koji visi sa strane tog velikog broda i tu sam bio samo u slučaju ako nešto krene po zlu, u slučaju nužde. Znala si da je to oslonac na koji se uvijek možeš oslonuti, ali za njega nisi toliko marila, ipak si ti imala čelik oko sebe. S tobom sam bio dječak, veseo i nasmijan. Jednim pogledom mamila si osmijeh na mom licu. Pravila si tu krivu liniju koja život znači. Nisi znala ili nisi htjela da znaš, da ispod tog osmijeha, u dubini duše tog dječaka postoji odrastao muškarac, kapetan. Kapetan koji je mogao čvrsto stajati za kormilom tog Titanika. Kapetan nije ni štakor, ni žena, ni dijete da napusti brod koji tone. Tebi je bilo lakše da u luci ljubavi ostaviš kapetana nego li da nastaviš da ploviš sa njim.

Da znaš da mi je stalo, ali se uporno ponašam kao da nije. Gradim zid oko sebe do kojeg ne može doći, ali ima jedna caka: Priđi mi, reci riječ i taj će se zid pokazati kaojedna obična kula od karata koja izgleda moćno dok ne dođe do nečeg pred čim pada. U suzi koju skrivaš pognute glave trista se čuda vide. Podignu tu lijepu glavu i pogledaj me bar. "Ja znam da je tvoja sreća samo tvoja stvar, ali zato tvoja tuga...to na moj račun ide". Čovjek se uči dok je živ. Tako sam i ja učio kako voljeti i ploviti morem nebeskim i ne, nisam se štedio. Jedno nisam učio, a to je tuga. Tu sam pao. Ko zna, možda ponovo uploviš u onu istu luku gdje si me i ostavila jer ti, eto, fali mornar za kormilom. Ako ništa, bar ćemo uvijek biti pod istim nebom, kao i večeras, kao i uvijek.

Provest ću život u luci, ako treba, moleći da me nisi preboljela, kao ni ja tebe.

I ako nekada udariš u ledeni brijeg, nešto što je jače od čelika, pred kojim ćeš puknuti znaj da uvijek postoji čamac koji visi sa strane tvoga broda.

Fašizam smrdi

Temeljni aspekti kulture življenja su: 

• Odnos prema prirodi
• Odnos prema sebi samom i 
• Odnos prema drugim ljudima

Vrijeme koje živimo obojeno je šundom, kičem, raznim reality emisijama. Izgleda da je ljudima današnjice sve interesantnije od društvenih problema i građenja sopstvene ličnosti. Fascinantno je kako je naše društvo uspjelo da degradaciju ukusa pretvori u svoj maksimum i najcjenjenije obilježje.

Kultura življenja (ili kultura ljudskog života) je sklad ličnog, porodičnog i javnog čovjekovog međuodnosa. Ona znači moguću sreću i zadavoljstvo u bljesku ljudskog trajanja na planeti Zemlji. To je strpljivost, trpeljivost, milosrđe,  uviđajnost,  poštenje,  razumnost,  hrabrost, dosljednost, upornost u dobroti, pravednost, zahvalnost, istinoljubivost, ljubav za sva stvorenja i prirodu, prije svega za svoje najbliže. Ona se ne dobiva niti rođenjem niti na dar. Za nju se čovjek mora boriti, mora je mukotrpno graditi i njegovati i pri tome stalno se educirati i pamtiti da se dobro uvijek vraća dobrim. To je kultura življenja, a sve drugo je njen antipod.

Po svemu  nabrojanom Banoviće možemo strpati ispod bilo kakvog temelja, pogotov ovih temelja kulture življenja. U aprilu mjesecu, Zelena budućnost - Banovići organizovala je akciju čišćenja šetališta Vidikovac što je naišlo na odobravanje većine stanovništva Banovića u virtualnom svijetu. Stvarnost je izgledala malo drugačije. Tek su se članovi ove organizacije i savjesni profesori sa svojim učenicima uključili u ovu akciju. Pozitivna stvar je to da je projekat realizovan u domenu smeća, ali onaj bitniji domen nije riješen. Riječ o domenu ljudske nekulture i nepoštivanju prema sebi i drugim ljudima. Pali smo na sva tri temeljna aspekta kulture življenja k'o student na junskom roku iz matematike 2.

Akcija čišćenja 17.04.2015. godine

Nije bilo potrebno puno vremena da prođe pa da neko krmeljavih očiju ustane na lijevu nogu i razmisli kako će se posrati na nečiji trud (drugačije se radnja ne može opisati). Nakon nešto manje od mjesec dana, to isto šetalište Vidikovac, izgleda isto onako kao dan prije akcije čišćenja. 

Vidikovac 08.05.2015. godine

"Njemačka je kapitulirala", bila je to vijest koja je prije 70 godina tačno na ovaj dan odjeknula svijetom. To je bila najveća pobjeda nad fašizmom. Tako ljudi kažu. Nisam svjedočio tome, ali svjedočim da pored današnjih fašista oni od prije 70 godina nisu ni vrijedni pomena. Ovi danas ubijaju polahko, neselektivno i ne odgovaraju za to u Nurnbergu. 

Sa nekog mog ličnog aspekta, ne vidim da će se u skorije vrijeme dogoditi neka akcija čišćenja ljudskih glava od nekulture ponašanja. Stoga opštinskim vlastima predlažem da se od gradskog odlagališta smeća na Površinskom kopu Garići napravi jedno veliko šetalište tako da bi se "fašisti" mogli osjećati udobno i da ne ulažu puno trudo oko zagađivanja šetališta. Nadam se da će šetalište biti dovoljno veliko za sve takve istomišljenike.

I molio bih ljude da iz one parole "Smrt fašizmu, sloboda narodu!" izbrišu ovo "sloboda narodu", predugo i previše je zloupotrebljavaju.

Radno nesposobna porodica

Posljednih par godina razgovor sa rodbinom se obično svodi na 3 pitanja i 3 odgovora. Pitanja su:

- " Jesi li više završio fakultet?"

- " Radiš li ti šta u svom životu ili si još uvijek na grbači roditelja?"

i ono najzanimljivije

- " Kad ćeš se ženiti?"

Meni monotono da odgovaram uvijek isto na ista pitanja, a ni oni neće da promijene pitanja, pa sam odlučio da osmislim životni plan porodice. 

Pošto je u porodici popularno da se zeza najmlađi član, a taj sam, kako ništa ne radim i da ličim na lenjivca, logičan slijed je da osnujem i takvu porodicu.

 Za početak bi morao nešto naučiti i da kuham, ali ne previše, da se ne zamaram, samo sto za šestero-sedmero. Puno je za očekivati od žene danas i da ti sprema jelo. To je razlog da se prijavim na ove kulinarske emisije "Sto za četvero", ali ću morati ići i na dopunsku da naučim kuhati i za ovo dvoje-troje dodatnih. Biće to ušteda u kući od par jela.

Da se ne bih puno zamarao oko izbora žene i to ću prepustiti tv kućama. Kad već ja ne znam izabrati, neka to oni učine za mene. Eh to će već potrajati i nekoliko dana, moraju ljudi od nečega snimiti emisiju. Ovom prilikom im apelujem da pokrenu emisiju "Domaćice, oženi me". Puno je očekivati od lenjivca da učestvuje u emisiji "Domaćine oženi se".

Bez 300 zvanica, vjenčanice, limuzine, 3 benda i pokusnog kunića koji će reći vješajuće DA nema ni glamuroznog vjenčanja. I za to postoji emisija u kojoj će se ljudi lupati po čelu dok gledaju na tv-u. Ovi iz "48 sati svadba" su po meni najveći fenomeni, konvertuju 48 sati u 1 sat.

Neće kod nas žena dijeliti isti sprat sa svekrom i svekr(i)vom. Prvo jutro se zove Mirjana Mikulec da uradi vanjske stepenice sa posebnim ulazom. Nema veze što je prizemlje, nek imaju stepenice da ovo dvoje što manje dolaze.

Ova moderna medicina je zeznula sve pa i trudnoću. Sad se djeca rađaju nakon 7 mjeseci, ne znam zašto. Neka nuss pojava, što li je? Nakon porođaja, žena ide kući. Kažu doktori da se i kod kuće može izležavati kad je već došla praznih ruku, a dijete iz bolnice ide direktno u Pinkove zvezdice. Da se odmah vidi je li mali kakav talenat, ako nije vratiti u inkubator. Mada mislim da bi to bio najemotivniji nastup. Cijeli tok radnje bi se odvijao kroz plač, a na to  sudije nisu imune. Već vidim buduću zvijezdu u porodici koja će nas izdržavati. Opet nešto razmišljam, zapjevat će neku neprimjerenu pjesmu poput "Ide, ide patak" pa će ukaljati porodicu, ne opra nas ni poplava. Dok bude u stomaku valja dijete naučiti primjerenim pjesmama kao što su ove..

Znam da nije dobro suditi na prvu, pa ako već ne prođe na zvezdicama, predstoji potomku trnovit put do uspjeha, od zvezdica preko zvezda, grandovih, pinkovih, prvi glas sevdaha, ja imam talenat, x factor... Pa majka mu stara, mora negdje uspjeti. 

Postoji neka mala vjerovatnoća da će  potomak napraviti neke nesuglasice između mene i supruge. Izbiće neki konflikt i ne gine nam Bračni sudija. Pošto su danas spolovi ravnopravni, logično je da će te sudije biti na strani žene. Kad mi sudije već presude, ne preostaje mi ništa više nego Trenutak istine. Budem iskren i malo više se izblamiram kako bih ostatak života mogao provesti bezbrižno u fotelji ispred tv-a gledajući svoj život na istom.

Više na:  http://drarslanagic.blogspot.com/

Ne volim januar...

Najteži dijelovi kod stvaranja novog teksta su naslov i početak samog teksta. Za naslov se obično pobrinem na kraju, ali sa počecima uvijek neka bitka... Trebao sam napisati ovako? Nije dobro osmišljen početak! Neće se uklopiti sa nastavkom... Još kada ubacite i emocije u tekst, onda molite Boga da se ljudi ne udaraju po čelu dok čitaju isti. Jedan takav tekst, sa emocijama, bi trebao biti i ovaj. 

Kada pišem o nečemu obično znam unaprijed reakcije ljudi, ništa drugačije nije ni ovaj put gdje pišem o muško ženskim prijateljstvima. Prvenstveno kada kažem prijatelji, mislim na prijatelje koji to postanu preko svojih djela, a ne preko preko facebook zahtjeva za prijateljstvo. Svako vam može reći koliko ima koza i ovaca, ali vam ne može reći koliko ima prijatelja. Nije sve tako ni sivo na tim društvenim mrežama, moguće je sklopiti prijateljstvo. Neka su dugoročna i lijepa, a neka pak završe blokom jer se niste slagali u horoskopu. Prijateljstvo koje je prestalo postojati, nije nikada ni postojalo.

Prijateljstvo kojeg ću se dotaknuti datira od 2011. godine, što i nije tako davno, ali pošto je nastalo na facebook-u, ima tu neku svoju draž što je opstalo do sada i što još uvijek traje. Odbojka je sport koji je zaslužan na mnoge lijepe uspomene u mom životu. Proživjelo se i lijepih i teških trenutaka, a najviše sam profitirao upoznavajući te zdrave ljude, energične i srčane, baš onakve kakav sam ja. Kada se nađeš u takvom okruženju ne može a da ti ne bude lijepo. Te 2011. godine gostujući u Zenici imao sam priliku prisustvovati utakmici ženskih ekipa i upoznati jednu djevojčicu koju krase pozitivne karakteristike. Tada mi je facebook pružio priliku da to poznanstvo ostane živo i da piše svoju istoriju. 

Prijateljstvo nastane tek tako, iznenada, i nakon određenog vremena shvatiš da li je iznenađenje pozitivno ili negativno. Vjerovatno nisam zakasnio kada o tom prijateljstvu pišem tek sad, mnogo ranije sam spoznao da sam srećnik jer je iznenađenje pozitivno, ali za pravu riječ o prijateljstvu treba da dođe pravo vrijeme. Prijateljstvo ti je kao odnos mora i obale. Plime i oseke u životu čine da nekada budete tako bliski, a u sledećem trenutku tako udaljeni jer se uvijek umiješa neki treći faktor, Mjesec. Ni moje prijateljstvo nije Mjesec mazio pa je učinio da oseka traje mnogo duže od plime. Na jednoj stvari mu mogu biti zahvalan. Kada dođe vrijeme plime, učini da taj momenat bude poseban. Učini da taj momenat se prepričava i godinu, dvije poslije i taman kada pomisliš da ste već dugo razdvojeni, on iznova napravi taj momenat vrijedan sjećanja i radosti. Nemoguće je tačno odrediti trenutak rađanja prijateljstva. Kao što postoji kap koja prelije posudu koju punite, tako nakon niza prijatnih gestova postoji onaj koji vam prepuni srce.

I tako zavoliš nekoga ko je fizički daleko od tebe, a sjećanja na nju leže tu u grudima, tako blizu. Raduješ se i tuguješ u isto vrijeme. Znaš da će doći plima pa se obraduješ. Zaboraviš da će ponovo doći oseka i da će te razdvojiti bez pitanja. Kamo sreće da je više osoba poput nje, osoba koje te razumije i kada pričaš i kada šutiš. Osoba koje ti izmame osmijeh i kada si namrgođen. Osoba koje nisu markirane i nemaju cijenu, ali imaju srce puno ljubavi koju bezuslovno pružaju na ovaj ili onaj način. Reče jednom Ezop: "Zajednički život neće uvijek učvrstiti prijateljsto.".Kamo sreće da je više osoba poput nje...

Ovaj put me je Mjesec zeznuo, jer već sad mislim na oseku, i ne prija mi ta pomisao. Eto, zato, ne volim januar, ni bijele zimske vragove. U svakom snijegu vidim iste tragove, tragove malih stopa, broj trideset i ko zna, kako polako odlaze....

Više na: http://drarslanagic.blogspot.com/

A sad je po zakonu?

Prije nekoliko dana na nivou Federacije BiH izašao je zakon prema kojem građani ovog entiteta pola kazne ne moraju da plate. Istina je ta da se ovom zakonu niti jedna strana nije previše obradovala, niti Federacija, niti njeni građani, a ni pripadnici policije ne izgledaju oduševljeno.

Prema istraživanjima Parlament Federacije je ponovo napravio propust u donošenju zakona. Jedan dio građana i policije još uvijek u nedoumici koju im stvara novi zakon, a to je: "Da li će građani policiji sada davati četvrtinu kazne ili ostaje stari režim pola-pola na licu mjesta?" 
Drugi dio policije smatra kako je novi zakon super iz tog razloga jer se sad novac može dati iz ruke u ruku, a ne da se krije u dokumentima. Sad je po zakonu.

Samo iz ruke u ruku.

Policajci su najavili i masovne proteste pred zgradom Parlamenta, jer kako kažu, sada će morati zaustavljati duplo više vozila kako bi zaradili svoju dnevnicu.

"Ovo nije normalno, ko će kazniti toliki narod da bi se zaradila crkavica danas sa likom Ive Andrića.", riječi su deprimiranog policajca koji je prisutnima pokazivao i svoje fotografije na kojima je primjetno koliko je dotični smršao. Na svu sreću, još uvijek se osjeća dobro sa svojih 120 kg, mada je to dosta manja kilaža u odnosu na onu sa fotografija. 

Iz Parlamenta su saopštili kako ih ne iznenađuje što policajci protestuju. Ne znaju policajci da ako ljudi ne plate kazne da neće moći registrovati vozilo, a koga će onda zaustavljati? Da nemaju višak hromozoma sigurno ne bi bili to što jesu.

Federalno ministarstvo je pozvalo pravna i fizička lica da se upoznaju sa odredbama novog zakona - ne znaju ljudi plaćati kaznu.

Na kraju su policajci došli do zaključku (uz nečiju pomoć) da je bolje džaba ležati nego džaba raditi.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna, li nije. Ko će mu ga znati?

Više na: http://drarslanagic.blogspot.com/
P.S. Tekst je satiričnog oblika. 

Jebem li te državo kad si dobra samo sa strane

Kada napisah naslov prvo što me je asociralo na njega jesu stariji ljudi i njihove riječi: "Eee sinko da li si ti u Titinoj državi, sad bi ti završio u zatvoru zbog te psovke!". E pa nismo u Titinoj državi, nismo već dugo, ja nisam bio nikako. I kada želim da nađem poređenje za tu nam bivšu državu adekvatno rješenje je "1001 noć", "Ježeva kućica" ili ona najslikovitija "Vuk i 7 jarića". Sve je to samo bajka s obzirom šta nam stariji pričaju već hiljadu i jednu noć, kako su imali siguran dom sa jednim vukom i onim jarićima koji su se držali zajedno u jednom toru. Vidiš ti koja je to bajka, tri u jednoj, kako da ove nove generacije odrasle u rasulu jednog jareta bez sigurnog doma sa tri vuka vjeruje u to? Kako?

Slušajući tu bajku znaš da je dolazila od ljudi koji su boravili u tom toru, radili u njemu i uživali u njemu. Danas je situacija malo drugačija u ovom novom, manjem toru. Sve što čuješ lijepo dolazi sa strane, svi koji nose ovaj tor u srcu već borave u nekom drugom, boljem i sigurnijem. Nama koji smo još uvijek tu ostaju samo njihove nostalgične izjave: 
"Lako je vama tamo u Bosni i Hercegovini, vi samo uživate.";
"Da je meni u Bosnu i Hercegovinu, pa ne moram ni imati ovo što imam ovdje.";
i meni najdraža "Bosnia in my heart <3. Turkish national team player."...

Ova slika vrijedi 17 riječi...

Sa druge, tj. iz tora, dolaze odgovori u vidu ovog grafita, ili 'pak: 

"De da se mi zamijenimo, pa ti uživaj u Bosni i Hercegovini.";

"Ljudino, hajde ti u BiH, vjeruj da nećeš imati to što imaš tamo.";

i ovaj treći, na njega imam poseban osvrt. Ne krivim osobe koje idu za hljebom ili ti ga kruhom, ali nemoj ni nositi nekoga u srcu ko ti taj hljeb nije htio priuštiti. Nije ti htio pokloniti ni mrvu hljeba, pažnje...Ničega! Neki će reći da se radom i trudom može postići sve. Slažem se sa tim, rad i trud u ovom toru ti može pomoći da izađeš iz njega i napraviš nešto u svom životu.

Slušanje bajki nikada nije prestalo, sa ove ili one strane, od ove ili one generacije, samo je razlika u tome kod koga više zadrhti glas od nostalgije. Na kraju mi se samo jedna stvar provlači kroz glavu, jedna nedoumica: 

Je li ljudima toliko loše u drugom toru sa hljebom ili su zaboravili kako je to biti u ovom toru bez hljeba? 

Više na: http://drarslanagic.blogspot.com/

Slučajna izolovanost

Znaš one društvene mreže Twitter, Facebook, Badoo, Skype, Pinterest, Instagram... i koliko ih već ima. Eh znaš li da su mi te iste mreže napravile, slučajno, izolaciju od jave.

Nekada mi je san bio da porastem taman toliko da mogu zakucati na koš kako bih se pokazao pred drugovima. Ispred svoje kuće redovito sam pravio koš, ali visok toliko koliko ja mogu skočiti i zakucati loptu kroz obruč. Nekada je bio visok 2,70, nekada 2,90, ali nikada nije dostigao visinu 3,05, onu pravu visinu. Da, dostigao sam ja tu visinu, i mogao sam zakucati na pravi koš, samo je problem nastao u tome što više nema drugova, nema tog morala koji me podizao da radim još više. 

Vremenom se snovi mijenjaju. Po ovoj logici, moji snovi su sada trebali biti da dohvatim 3,20 ili tako nešto, međutim moram nazadovati na onih starih 2,70 samo da bih vratio društvo, a ne koš. Toliko smo postali izolovani da razgovor vodimo preko pomenutih mreža, album sa slikama se zadnji put napravio 2006-te, klikeri, praćke, plastično oružje, glinene kuglice na štapovima, sve je to izbačeno iz upotrebei prije albuma sa sličicama. Nekada je adrenalin bio kada te komšija ganja, a ti kao Aries Merrit preskačeš ogradu, samo malo brže od njega. Kada te komšija ne ganja, nema teorije da bi tu istu ogradu mogao preskočiti. Sada se adrenalin sveo na to da li će biti dovoljno lajkova na slici, može li se imati više prijatelja na facebook-u od komšije...

Vremenom, kada sve to postane opsesija, ljudi postanu imuni na druženje. Sjećam se, prije par godina, dok sam još stanovao u Tuzli bez računara, bez interneta, bez kamere ili bilo čega modernog (osim mobitela) osjećao sam se usamljeno među 150 000 ljudi. Trajalo je to nekih 2-3 sedmice, dok nisam dostigao vrhunac i pozvao informacije čisto da čujem nečiji glas kako razgovara sa mnom o nebitnim stvarima. Ni taj razgovor nije dugo potrajao, jer je osoba sa druge strane telefona pomislila da je zezam i prekinula vezu. Do prije 5-6 godina osoba se nije mogla tako usamljeno osjećati. Roditelji bi sami rekli: "Izađi na polje, ima već neko, igra se.", i stvarno je bilo tako. Sada kada bih izašao, pronašao bih samo tragove koji podsjećaju na to vrijeme, a i ti tragovi polako blijede. Sretan je onaj ko se ne osjeća usamljeno u ovom vremenu interneta i svih tih društvenih mreža. 

Svaki put kada se sjetim te scene usamljenosti, pozovem prijatelje na piće i prvo što uradim jeste to da mu oduzmem mobitel. Makar mu bio i dosadan, znam da je tu neko ko će da sluša, da sluša sa pažnjom jer nema mobitela da provodi vrijeme na internetu. Nije lijepo kontrolisati ljude, ali je nekada neophodno.

S vremena na vrijeme napustite taj virtualni svijet. Zagrlite nepoznatu osobu, razgovarajte sa njom. Uvidjet ćete kako je to čudan i lijep osjećaj, drastična razlika u odnosu na onaj sa chata.

Više na: http://drarslanagic.blogspot.com/

Komplimenti ili pogrdni pridjevi

U modernom stilu življenja, kakvom se većina prilagođava, teško je razlikovati kompliment od pogrdnog pridjeva. Dok je jednima poistovjećivanje sa životinjama kompliment, drugima je to uvreda. Moderni stil življenja nas je i doveo do toga da komplimente trpamo u jednu riječ, a ne u jednu rečenicu, pa što kompliment izgleda jednostavnije, to je bolje. Ko će se još zamarati da razumije prosto proširenu rečenicu.

Kompliment koji se najviše koristi po društvenim mrežama, a nije vezan za životinje jeste 'lutka/o'. Promatrajući lutku može se zaključiti da je to "osoba" prazne glave, sva od plastike i služi samo za izloga. U Amsterdamu, recimo, na takve lutke se i ne kačaju odjevni predmeti, čak šta više poželjno je da odjevnih predmeta bude što manje. Takav jedan kompliment je veoma poželjan i svi ga sa nestrpljenjem iščekuju.

"Tu kurave u izlozi sedu,
ćutu, pušu, prolaznike gledu,
sedu gole ili u negliže
mušterije da im priđu bliže."

Poistovjećivanje sa životinjama ima dva ishoda, pozitivno ili negativno. Sve zavisi od toga koju životinju izaberete za kompliment. Opet su to oni kratki komplimenti, tipa 'mačko' i 'ribo'. Jedina stvar koja povezuje ove dvije životinje su brkovi, a nisam siguran da se ijedna djevojka osjeća lagodno zbog viška muških hormona. Ja sam jednom posvetio status djevojkama sa brkovima i zauzvrat sam dobio kompliment da sam đubre. Birajući između brkova i đubriva, mislim da bi se većina odlučila za ovo drugo jer pospješuje rast povrća i ostalih biljki, veoma bitnih za život. Kompliment 'mačko' se, prema statistici, veoma češće koristi, pa kako bi djevojke što više ličile na dotične svoje nokte njeguju u tom stilu.

Mačka i po

Ima još tih "finih" komplimenata, ali red je došao i na one pogrdne. 'Koza' i 'krava' su jako nepoželjni komplimenti. Čak šta više koriste se da bi nekoga uvrijedila, isključivo u te svrhe. Sa moje tačke gledišta, te dvije životinje su me odhranile, i za života im se ne mogu zahvaliti. Jedino što mi se nameće iz ženske perspektive zašto je to uvreda, jeste ljubomora. Niti krava, niti koza se ne stide svoga sala, za sise ih vuče ko stigne i ne ljute se, a daju nam i mlijeko i kajmak i sir i đubrivo (to je ona moja karakteristika). U odnosu na mačke i ribe imaju mnogo više prednosti, ali su ipak nepoželjne.

Konj je jedna jako plemenita životinja, jaka i izdržljiva. Jedan konj za sedam dana pojede dvije kocke šećera, dok to običan čovjek pojede uz jutarnju kafu. To je mnogo manje u odnosu na čovjeka, a mnogo veći teret mogu prenijeti i povući u odnosu na čovjeka. Narvno, kao  'krava', 'koza' i 'konj' se koristi kako bi se uvrijedio neko. Za mene je to više vrijeđanje konja kada ga porediš sa čovjekom, i ko učini to poređenje treba ga upregnuti u zaprežno vozilo, pa da vidimo koliko će izdržati.

Da u BiH postoji internet zakon, Udruženje za zaštitu životinja bi nam ukinulo facebook.

Naravno da svaka od ovih životinja ima svoje vrline i mane, kao i ljudi, ali se svakako mogu pronaći bolji i ljepši komplimenti, poređenja pa da se upute nekome. Ne bi bilo loše da se ti vidici malo otvore i da se počnu vrednovati istinske stvari, među kojima su i komplimenti. 

Više na: http://drarslanagic.blogspot.com/