Slučajna izolovanost

Znaš one društvene mreže Twitter, Facebook, Badoo, Skype, Pinterest, Instagram... i koliko ih već ima. Eh znaš li da su mi te iste mreže napravile, slučajno, izolaciju od jave.

Nekada mi je san bio da porastem taman toliko da mogu zakucati na koš kako bih se pokazao pred drugovima. Ispred svoje kuće redovito sam pravio koš, ali visok toliko koliko ja mogu skočiti i zakucati loptu kroz obruč. Nekada je bio visok 2,70, nekada 2,90, ali nikada nije dostigao visinu 3,05, onu pravu visinu. Da, dostigao sam ja tu visinu, i mogao sam zakucati na pravi koš, samo je problem nastao u tome što više nema drugova, nema tog morala koji me podizao da radim još više. 

Vremenom se snovi mijenjaju. Po ovoj logici, moji snovi su sada trebali biti da dohvatim 3,20 ili tako nešto, međutim moram nazadovati na onih starih 2,70 samo da bih vratio društvo, a ne koš. Toliko smo postali izolovani da razgovor vodimo preko pomenutih mreža, album sa slikama se zadnji put napravio 2006-te, klikeri, praćke, plastično oružje, glinene kuglice na štapovima, sve je to izbačeno iz upotrebei prije albuma sa sličicama. Nekada je adrenalin bio kada te komšija ganja, a ti kao Aries Merrit preskačeš ogradu, samo malo brže od njega. Kada te komšija ne ganja, nema teorije da bi tu istu ogradu mogao preskočiti. Sada se adrenalin sveo na to da li će biti dovoljno lajkova na slici, može li se imati više prijatelja na facebook-u od komšije...

Vremenom, kada sve to postane opsesija, ljudi postanu imuni na druženje. Sjećam se, prije par godina, dok sam još stanovao u Tuzli bez računara, bez interneta, bez kamere ili bilo čega modernog (osim mobitela) osjećao sam se usamljeno među 150 000 ljudi. Trajalo je to nekih 2-3 sedmice, dok nisam dostigao vrhunac i pozvao informacije čisto da čujem nečiji glas kako razgovara sa mnom o nebitnim stvarima. Ni taj razgovor nije dugo potrajao, jer je osoba sa druge strane telefona pomislila da je zezam i prekinula vezu. Do prije 5-6 godina osoba se nije mogla tako usamljeno osjećati. Roditelji bi sami rekli: "Izađi na polje, ima već neko, igra se.", i stvarno je bilo tako. Sada kada bih izašao, pronašao bih samo tragove koji podsjećaju na to vrijeme, a i ti tragovi polako blijede. Sretan je onaj ko se ne osjeća usamljeno u ovom vremenu interneta i svih tih društvenih mreža. 

Svaki put kada se sjetim te scene usamljenosti, pozovem prijatelje na piće i prvo što uradim jeste to da mu oduzmem mobitel. Makar mu bio i dosadan, znam da je tu neko ko će da sluša, da sluša sa pažnjom jer nema mobitela da provodi vrijeme na internetu. Nije lijepo kontrolisati ljude, ali je nekada neophodno.

S vremena na vrijeme napustite taj virtualni svijet. Zagrlite nepoznatu osobu, razgovarajte sa njom. Uvidjet ćete kako je to čudan i lijep osjećaj, drastična razlika u odnosu na onaj sa chata.

Više na: http://drarslanagic.blogspot.com/