Ipak posle ima kajanja!

Čovjek, takvo biće koje je često sklono da radi nepromišljenje stvari. Tek nakon učinjenog djela kroz glavu nam prođe šta smo uradili, i zapitamo zbog čega smo to uradili, što nam je to trebalo. Isto tako, često nemamo ni odgovor na ta pitanja, nekada se kajemo, nekada ne. Mač s dvije oštrice...
Neki kažu:"Bez rizika nema dobiti". E pa, mogu vam reći i onda kad dobijete da nije to sve tako bajno kao što na početku izgleda...
Naime o čemu se radi. Izlazeći svakodnevno u ovaj naš maleni grad, trudeći se svaki dan da zavoliš nekoga, da nađeš negdje srodnu dušu, neko utočište, shvatiš koliko je sve to jadno, koliko si ti jadan. Pored toliko raznovrsnih osoba suprotnog spola, nisi u stanju ni da nađeš nešto što će ti prionuti ka srcu. Nešto s čime ćeš moći podijeliti tajnu, ispovijediti s vremena na vrijeme o svojim problemima. Toliko sam slijep da čak to nešto ne mogu ni vidjeti, a tek da sam sposoban da osvojim. Nije slučajno da pišem u trećem licu, jer mi jedino preostaje da počnem praviti neku lutku, isprogramirati je da svakih 5 minuta dok ja pričam ona klima glavom i govori "Da, nastavi, slušam te.". Nadam se samo da sam sposoban za to. Mada sve više sumnjam u sebe...
Otići ću s teme, a kako znam pričati, ne vrati me niko na kolosijek. Gubeći tu vjeru u samog sebe, vraćajući se svakoga puta na startnu liniju zbog dobijanja korpe (riječ koja je u muškom svijetu poznata kao kulturni odjeb od ženske osobe). I svaki put kad kreneš ispočetka cilj ti je sve bliži ali ne zbog toga što si iskusniji, jači, bolji nego ranije. Ne, daleko bilo od toga. Iz toga niko ne izlazi jači, naprotiv, izlaziš deprimiran, razočaran, ukus ti naglo opada. Postaneš kao današnji radnik. Nema mu cijele plate - pa daj šta da'š. I onda shvatiš da si tako nisko pao da pribjegavaš curama sa govornim manama. Koja je u društvu jako poželjna sa takvom manom. Mana je vrlo jednostavna, kratka, jasna i valjda je danas toliko poželjna. Djevojka ne zna reći 'Ne'. Uvijek se trudiš i težiš ka nečemu većem, boljem i kad doživiš ovakav pad, da pribjegavaš "damama" s govornom manom (u narodu poznate kao radodajke), shvatiš da nekada moraš krenuti sa dna da bi dostigao neki vrh. Nije to baš za pohvaliti se, ali bar imaš neki oslonac da se odgurneš sa dna, ne visiš u zraku, negdje u sredini, pa da čekaš kad će te neko pogurati usput.
Kako živimo u svijetu interneta, gdje je sve pristupačno, tako su i dame sa manama veoma pristupačne i lako je stupiti u kontakt s dotičnim. Ja kao neiskusan u tome, trudio sam se da me ne provali, da ne sazna da je želim iskoristiti samo za jednu noć. Da ne skonta da sam ja tu čisto da izbacim negativnu energiju iz sebe, svu onu frustraciju koja se nakupila danima,mjesecima, sad čak i godinama. Međutim, ona je mnogo iskusnija od mene i svjesna je i sama da tu nema ništa više osim sexa za jednu noć. Previše je prošla, tako da joj je postala rutina. Ja dođem još jedan u nizu. Dobio svoju etiketu i broj. Bojao sam se da je to cifra koju joj moram platiti, sva sreća bio je samo redni broj.
Dok smo se kretali do krajnje destinacije gdje ćemo provesti noć, pričala mi je svoja iskustva. Čak mi je nešto rekla što mi je izmamilo osmijeh na lice, i možda je nekome začuđujuće, ali vremenom počneš vjerovati u to. Rekla mi je kako kurve od današnjih poštenih cura ne mogu doći na red. Trudio sam se izvući informacije iz nje, znala je mnogo toga. Osim što sam joj postao još jedan u nizu uspio sam postati i ispovjedaonica. Postala je to jedna duga noć u kojoj su moje uši čule i ono što nisu htjele, no nisu mogle ni izbjeći pošto je mene sve to i interesovalo.
Sami čin radnje zbog koje smo došli nije toliko dugo trajao, što zbog moje frustracije, koja je postajala sve veća slušajući njene riječi, što zbog njene zainteresovanosti. Nije me uopšte čudilo, sve joj je preraslo u dosadu, baveći se time čime se bavi. Trudio se ja ili ne postići nešto s njom nije mi uspijevalo promijeniti situaciju. Mogao sam u nju priključiti i hilti bušilicu, razlike ne bi bilo. Što bi doktor  Arsla rekao: "Pali se k'o golf kec na Bjelašnici u januaru". Da tuga bude veća u jednom trenutku iz dosade je izvukla mobitel i počela tipkati poruke, onako mrtva hladna. Valjda je to bila odlika posla, vrijeme je novac pa se vrijeme ne gubi tako olako.
Naravno tek kada se sve završilo prolazila su razna sranja kroz glavu, da prostite na izrazu ali jeste tako. Počeo sam razmišljati o tome zbog čega sam to uradio, je li bilo vrijedno rizika da čak pokupiš i neku bolest. Brinuo sam se da neću postati kao ona. Ma ne da ću postati muškarac s govornom manom, nego hoću li postati onako hladan kao i ona dok budem radio to što sam naumio uraditi. Dok budem tražio srodnu dušu, hoću li i ja tek onako ih etiketirati? Zar baš toliko postoji dama sa govornom manom u tako malom mjestu? Sva su se ta pitanja  prožimala mojom glavom. Jedino što sam mogao sebi odgovoriti jeste to da posle je*anja ipak ima kajanja. Došao sam kući i u želji da sve zaboravim prvo sam svukao veš koji sam nosio, spalio ga, da ne bih slučajno na njega naletio u ormaru. Znao sam i to da prošlost nikad neće proći, naći će se uvijek da te podsjeti na tvoje najgore dane, s vremena na vrijeme i na one lijepe, mada su takvi dani sve rjeđi i dolaze sve rjeđe.
 

 
Znam da je moj život sama bruka i sramota, ponovo krećem sa dna i ko zna gdje ću stići ponovo za par dana, mjeseci ili godina. Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane, i da će mi Bog dati snage da preživim ove dane...

Ha ne valja, haj ponovo...

Sjedi, ustani, prošetaj.... Sjedi, ustani, prošetaj.... I tako u krug do neiznemoglosti. Kad dodje vrijeme ovjere semestra i prijave ispita, medju studentima se ponavljaju ova tri ciklusa 7 dana koliko traje akcija. Šal, kapa, rukavice i ostala prateća oprema neizostavni za ovaj period. Ako te nije uhvatilo u vratu dok si putovao sa "kabriolet" Litvatransom, neće te mašiti dok čekaš u redu.
Tri su prilike da će te kočenje vrata propratiti i male su šanse da ćeš to izbjeći.
 Prva prilika da ti se to dogodi je dakle u Litvatransu, cijenjenom, druga je od propuha koji stvaraju nervozni dok se šeću tamo-amo i otvaraju vrata svako malo. Ne brinite ni oni sami ne znaju više zbog čega to rade, ostala je to neobjašnjiva pojava. Samo džaba izgube mjesto u redu. Vjerujte niko vas neće pustiti na mjesto gdje ste bili osim ako niste žensko i ako nemate dobru zadnju šasiju da se može čekirati. Jedina lijepa što vas i može desiti dok čekate, čisto da zaboraviš da si već sat vremena u redu, a nisi se pomakao s mjesta, bar još uvijek ne vidiš vrata studentske službe. Da ima i treći slučaj kočenja vrata u koji sam sve više počeo da sumnjam da je i glavni uzrok tome. Naime od silnog umora ljudi počnu da zijevaju ali zaborave da su u masi i da trebaju staviti ruku preko usti. Pa to nekako  izgleda kao kad nilski konj povraća. Ne znate kako to izgleda, e pa ne znam ni ja, ali pretpostavljam da je gadno. Povuče vakuum.
Otprilike ovako nekako...


I dok čekaš, čitajući jučerašnje izdanje dnevnih novina u kojima nema ništa novo što već nisi pročitao na facebook-u, a na kiosk ne smiješ izaći da kupiš današnje iz veoma poznatih razloga-izgubit ćeš mjesto u redu, zadnje što ti treba jeste da te smara neki pokušaj od studenta koji ne zna predmetne profesore, a kamoli ispuniti uplatnicu. Od toga ti nema spasa, pravi se ti koliko hoćeš da čitaš novine, gurnut će te dva-tri puta laktom, taman onoliko puta da dobije tvoju pažnju. Ne možeš ni ispunjavati svoje papire, jer si to već odavno učinio kod kuće kao svi normalni studenti. U banci si poplaćao sve moguće račune. Za kafe ti nije ostalo ništa, a i da jeste u Slobodi je već odavno puno, znači da si u mat poziciji i da ti je bolje da mu pomogneš, izlaza nema.
- Je li? Kako se zove prof. matematike, koje mu je zvanje?- Pa čovjek se predstavlja svako predavanje, niko mu ne dolazi dva puta. Dovoljno je bilo da si jednom otišao i znao bi. Mogao si sebi bar toliko priuštiti za jedan semestar!!!Pogleda me blijedo kao da sam mu ubio nekoga. Čak sam se bio zabrinuo da stvarno nisam. Ok, lakše mu je reći, ne bi li prije završio. Nije prošlo mnogo ponovo gurkanje laktom i novo zanovijetanje.
- A je li? Kako se zove profesor za TPTP?Samo u crtanim filmovima sam vidjeo kako nekome izlazi para na nos, imam osjećaj da sam i ja počeo puštati paru kroz nozdrve!- Ne znam kako se zove, nemam taj predmet, valjda si i to za semestar mogao skontati.Stavio sam svoj nos duboko u novine i  počeo čitati horoskop, od muke vjerovatno. Ponovno gurkanje koje je prevršilo svaku mjeru, i ja se pitam zašto su oni sa početka nervozni....
- Ma idi dodjavola i ti i...... O kolegice pa to ste vi, oprostite mislio sam da ste neko drugi. Uh ovo je bilo blizu, za malo da srušim 2 mjeseca intezivnog pripremanja terena za jedan kvalitetan ulet. Onaj pokušaj od studenta se izgubio negdje u masi, možda je dobio i šuljeve sjedeći na drvenoj stolica, Ostao je misterija.
- Da to sam ja, da li vam možda smetam?  Gdje ćeš mi ti smetati, taman da sam zadnji u redu.
- Ma ne, samo recite?
- Pa ko biste mogli da mi pričuvate papire dok ja s kolegicama odem na jedno mjesto. - Eee e pa pa neće moooćiii. To je bio vrhunac muke čekanja. Počeo san da mucam. Sve što se moglo desiti izmedju nas, zvanično je izgubilo svaku svoju šansu.
- Ti da ispijaš kafu sa kolegicama a ja da ti čuvam mjesto i papire, e pa nisi takvog sponzora danas. Imaš gore zadnje mjesto u redu, nije čak ni rezervisano, a blizu je čistačica pa možeš usput s njima popiti kafu...
Pogledao sam na sat i već je prekasno da bi se bilo šta konkretno učinilo povodom upisa semestra. Pogled prema vratima je previše dalek, a zatvaranje studentske suviše blizu. Onako slomljenih živaca, pokupio sam papire i ono malo sebe što je ostalo i krenuo na još jedno putovanje sa 10-kom, još jedno poučno putovanje puno novih dogadjaja i pacijenata.
Ostaje mi da pokušam ponovo sutra, sa istom pratećom opremom, u nadi da ću sačuvati ovo malo sebe i napokon upisati semestar....

Obeć'o sam, al' jebeš ga....

Ja nemam nigdi nikoga al' moja prica prosta je štogod ih manje zavoleš manje ti njih nedostaje...

Istina je da nemam nigdje nikoga, ali jedno znam, imao sam negdje nekoga. Nekoga ko je samo meni pripadao. Neko ko je vanserijski napravljen u ovom izopačenom svijetu, gdje se sve dijeli na tri. Jednom kad si ušla u moj život mislio sam da će trajati dovijeka, svaki tren života je ispunjen bio do maksimuma, ispunjen srećom i tvojom toplinom.... Ali, sve što je lijepo, kratko traje. Na pragu svojih dvadesetih bio sam laka roba, htio sam sve da probam, ali ti si bila još djevojčica. To je i bio razlog što sam otišao od tebe. Nadao sam se samo da ću te jednom opet sresti kad odrasteš. Sve prave ljubavi su tužne. Kako te nema izmišljam način da malo smuvam dan. Ne ide. Uvijek se pojavi d-moll pokvari svaki novi pokušaj izlaska iz tame, tuge, boli. Pusti da se svjetla svud priguše, sačeka posljednje zvijezde namiguše i vuče mi rukav, idemo u tamu još dublje. Negdje gdje ne želim ići.

Evo sad si opet tu. Mnogo zrelija i pametnija. Sasvim toliko pametna da ne želiš više da budeš sa dripcem koji je mislio na tebe kad nisi bila tu, kad su kazaljke bile potpuno raštrkane. Ušla si ponovo u moj život da uradiš ono što sam ja tebi uradio, da ostaviš nekoga ko te voli zbog zabranjenog voća. Sad žalim ja, da, ali šta sam znao ja. Ti si bila još djevojčica daleko od mog oka....

Ono što ne mogu prežaliti jeste da nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate, noć mi preti, ponoć i pusta tama. Kad me se samo dohvate. više me ne voliš... Kakva tužna humoreska...


Nedostaje mi naša ljubav mila, nedostaješ mi ti kakva si bila, nedostajem mi ja, onako lud...

Ako mi nekada oprostiš, princezo javi se još imam džep u kom se hladni prsti zgreju...Ne tvrdoglavi se, priznajem javno da se genijalno duriš. Dve i po godine smo taoci inata, princezo dosta je!

Obećao sam ti jednom da neću nikada pisati o tebi. Obećao sam da te neću pominjati
bogarati i sudbinu proklinjati. Obećao sam srca teška, obećao al jebeš ga...