U Tuzli izbio sukob između katolika i muslimana

Eeee jest vas lijepo navući naslovom na tekst, ali nema veze, nije prvi put da pokazujemo svoju naivnost. Jedna od najžalosnijih statistika jeste da nas najviše zanima međunacionalna svađa, eventualno tuča ili ubistvo. Još bi bolje odjeknuo tekst da sam napisao da je katoliki ubio muslimana, ili obratno...
Nego, nije to tema naše emisije.

Tako je večeras na području Tuzle zabilježen sukob većeg broja pripadnika katoličke i islamske vjeroispovijesti. Da stvar bude gora, priključili su i pravoslavci - gdje ćeš ložit vatru bez upaljača ili šibice, može ono, ali teško. Eh, tako večeras izgleda Tuzla, sva u sukobima. Katolici isprovocirali, muslimani se našli uvrijeđeni pa se zagužvalo. Pravoslavci se našli uvrijeđeni što dotični gužvaju, a njih niko nije zvao. Kako može gužvanje proći bez srca junačkog? Gužvalo se nadugo i naširoko dok voda na usta nije počela curiti akterima. To je bio znak da se mora stati i sjesti, a onda po starom dobrom običaju zaliti. 
Glavni provokatori, katolici, inače N.N. lica, su naime kako doznajem  napravili bolju baklavu nego li muslimani za Bajram. To je izazvalo opštu hajku među uvrijeđenim pa su svi "đuture" porodično nasrnuli na komšije katolike i njihovu gozbu. Kako može biti bolja baklava za Badnjak nego li za Bajram. 

Ispitivajući čija je baklava bolja, od uzoraka nije ostalo ništa, a da se tragovi zataškaju pomogli su i pravoslavci koji su upali u gužvu u međuvremenu. Kantonalno tužilaštvo TK izavši na uviđaj nije mogla podnijeti tužbu ni protiv muslimana ni protiv pravoslavaca jer nema dokaza. Što bi jedan stari bh. umjetnik rekao: "Nema dokaza, nema djela!"

Nikada nisam bio ponosan što se radujemo stvarima koje su inače normalne u svijetu, samo nisu normalne kod nas. Da li je večeras Bajram ili Badnjak, nije sigurno, em zbog baklave, em zbog radosti i veselja sviju. Jedina stvar na koju sam ponosan jeste ta da su praznici jedini dani u kojima pokazujemo zube siromaštvu i neimaštini - sve je čisto, uglađeno i fino.

Na kraju, ovaj tekst bih završio još jednom izrekom, i to Cezarovom, a ona glasi: "Lijepo je rat ratovati sa lijepim ženama, a još je ljepše u BiH ratovati sa komšijom druge vjere oko toga čija je baklava bolja.". Znao je Cezar još u svoje vrijeme da sve baklave vode u Rim.


P.S. Curik, ne trči pred rudu i ne zaključuj na osnovu naslova.

Kako je nastao Tolstojevski

Kako bi to lijepo izgledalo da se radi o fuziji mozgova Leva i Fjodora i eto ja nastao. Kamo sreće, ali želje moje pusti snovi. Riječ je samo o običnoj igri riječi, tj. dvojice umjetnika koja potekla od Balaševića, ako sam dobro informisan, a primjenjena je na jednoj djevojci....

Iako je blog nastao tek prošle godine, svoj naziv ima još od 2010. godine i glavni krivac je jedna djevojka. Em što je zaslužna što imam pseudonim, em je zaslužna što imam blog....

Tada je još i bio aktuelan popularni mig33. Najbolja uloga mu je bila pred spavanje, legneš i "migaš", malo na lijevo oko, malo na desno, dok ne zaspiš. Te famozne 2010. boravio sam u Sarajevu na pripremama za prijemni ispit na fakultet. Od jednomjesečnih priprema i testove jedino što je vrijedno zapamtiti jeste kako je nastao naziv Tolstojevski. Ostali rezultati i nisu toliko vrijedni pomena. 

Odmarajući se jedno veče ušao sam na mig da porazgovaram sa osobama koje nisam dugo vidio, a niti čuo. Ulazeći u sve dublji razgovor sa jednom djevojkom počeo sam da izmišljam kojekakve aforizme u nadi da će donijeti nekog uspjeha kod dotične. Da iole sadržim u sebi nešto od Tolstoja mogao bih se nadati da ću imati bar ljubavni život kao on, ovako ništa. 
Tako je bilo i sa djevojkom koja se spominje u razgovoru. Nije se dogodila nikakva ljubav, ali što je još gore, nakon svakog aforizma ubijala me u pojam riječima: "Šta meni tu pričaš koješta. Idi tamo nekoj drugoj prosipaj te fazone ja sam to prošla davno." 
Sedamnaest joj godino ona je to prošla davno. Pitam se samo kad. U obdaništu? Doduše, ako su ti u obdaništu pričali aforizme kao ja te 2010., mogu se ja pozdraviti sa ljubavnim životom.
Pokušao sam se ja izvaditi iz te situacije, ali je sve bilo gore. Ja novi kompliment, a ona: "Jao kako si ti naporna osoba. Pa ne možeš to meni pisati, već sam ti rekla. Ja sam čitala mnogo knjiga i već sve te fazone znam. Ofiran si previše." 
Juh Radosave, neko moje aforizme već napisao a da ih ja nisam ni pročitao. Ako su Tolstoj i Dostojevski ti koji su prepisavali, morat ću ih ganjati zbog autorskih prava. Tada mi autorska prava nisu bila ni na pameti, već sam gledao da što bolje migam i da se što manje preznojam od "ofirnosti".
Već sam bio na vrhuncu strpljena i nisam mogao čitati jednosmjerni razgovor egoistične osobe pa sam odlučio da promijenim temu. Odlučio sam da razgovaramo o knjigama, vidim da to najbolje zna. 
I ta tema, karakteristično egoistima, išla je u jednom smijeru: 
"Pa mislim ovaj, ja više ne znam gdje ću sa svim ovim knjigama. Želim da kupim novu a nemam prostora u sobi da je poslije odložim od svih knjiga. Ovi novi kvazi bestseleri, tako su providni, kao niskobudžetni holivudski film."
E baš bi mi je bilo interesantno čuti tako jedno poređenje i još da u Holivudu postoji niskobudžetni film. Ma ok je i to, samo da se ja prilagodim temi pa da počnemo jedan normalan razgovor. Odlučim da joj postavim jedno bezazleno pitanje, nema se više ni strpljenja:
Pa dobro djevojčice kad već tako puno čitaš, a i ne voliš kvazi bestselere da ja tebe pitam, jesi li čitala šta od Tolstojevskog?
-Hmm. Pa ovaj, jesam neke knjige, sada im se ne mogu sjetiti naziva...

Ostade u prašini samo glas joj zazvoni: " Ako opet prođeš svrati ponekad."


Više na: http://drarslanagic.blogspot.com

Facebook - Infuzija koja život znači

Brate, daj mi mobitel samo da malo uđem na face znaš da nemam na mobitelu wi-fi. Pa brate, ne znači ti ništa, a meni mnogo. Eee, ako si brat dat ćeš mi na pet minuta. Evo, ti pričaj sa Mikijem dok se ja ne smirim na facebook-u.

Facebook je komercijalna internetska društvena mreža koju je 2004. godine osnovao Mark Zuckerberg, bivši student Harvarda. U svojim počecima, Facebook je bio namijenjen samo studentima sveučilišta na Harvardu koji su tim putem mogli međusobno komunicirati i razmjenjivati informacije. Kasnije, mnoga druga sveučilišta, srednje škole i velike kompanije širom svijeta priključile su se mreži.

Osim tračeva, facebook-om ne kruže nikakve druge informacije. Samo starlete koriste facebook u komercijalne svrhe. Društvena mreža je samo zato što se cijelo društvo okupilo tu pa će i mali Mujica.

S obzirom da su u svijetu već angažovani ljudi i institucije za liječenje od ovisnosti prema facebook-u, mogli bi proglasiti i kafiće lokalnim dilerima. Izlazak na jednu kafu sa društvom sa sobom nosi ultimatum: Izlazimo u kafić gdje ima wireless i ne pričaj mi ništa dok sam na facebook-u.
Nedavno su učitelji i nastavnici u jednoj osnovnoj školi apelovale roditelje da djeci isključe internet i da im zabrane pristup internetu. Ukoliko se ovo proširi na više osnovnih škola uskoro bi mogla ispred zgrade parlamenta proteste sa transparentima: Imam tlinest godina i imam pjavo na intelnet!
Mislim da bi to bili najmasovniji protesti posle onih za JMBG, čak bi iste osobe protestovale (13-).

Srozava nam se komunikacija, zato krivim ove lokalne dilere, ni kafa više nije kao nekada. Jedino novinari su ostali dosljednji tome da nas iznerviraju svojim objavama, pa kad čitaš novine možeš dobro porazgovarati sam sa sobom.

Ima ona dobra strana, znaš, može se upoznati po neki strani držvljanin i tako se steknu prijatelji, ali kada stupim u komunikaciju shvatim da ni kod njih nije bolja situacija, svaki znak označava neku riječ:
c - see
u - you
r - are
2 - to, too
4 - for....
Pa ima onog slenga u jeziku, ni oni ga ne razumiju, a više ne znaju ni kako se piše izvorna riječ. Osim riječnika engleskog jezika, moraš imati i riječnik slenga da bi nešto razumio.
No, da mi se vratimo našem govornom području. Veliki problem virtualne komunikacije je neshvaćenost od strane sagovornika, pa se dešava da dođe do konflikta iz sasvim običnog zezanja. Kada su muško-ženski razgovori u pitanju, većina razgovora se svodi na to famozno "barenje", i što je još gore, svi to očekuju.
Razgovori su kratki, prethodno utvrđeni sa kojom namjerom, nejasni, uostalom, tu je i google da se poslužite nekom tuđom izrekom, citatom što dovodi do konfuzije: Šta je pisac htio reći!?... Ako je već u pitanju i zavođenje, nema originalnosti, a da se nešto od ovoga desi uživo, nema šanse. Ukoliko mi je drugar primijetio lijepu djevojku u gradu, šanse da joj priđe su ravne nuli, a šanse da je doda u prijatelje su ravne da će 2014. nastupiti 1. januara.
Facebook je postao ovisnost, od koje se još niko nije izliječio. Ovisnim je svaki dan potrebna jedna infuzija da bi se prestali tresti, samo da vide ima li koji like, komentar, zahtjev. Da nije facebook-a ni ovo ne bi ste čitali.

Škola: Gostinka ; Zvanje: Gost

Odlučio da promijenim svoje zanimanje. Kada mi već ništa ne ide od ruke pokušat ću da budem gost. Zašto baš gost i otkud to zanimanje?
Da bih promijenio zanimanje treba malo i prakse, s toga od danas pa nadalje i ubuduće gdje god se pojavim ja sam Gost, ali ne bilo kakav, već ovaj naš balkanski kojem svi pokazaju kako imaju i kako su gostoprimljivi. Mi smo takav narod da ne damo na sebe, trudimo se da se pokažemo u što boljem svjetlu ne bi li nekoga impresionirali. Za divnoga čuda mi smo ti i koji ogovaraju najviše.
Prvi časovi Gostinke škole bili bi telefonski pozivi u kojima  najaviš svoj dolazak:

- Ne nemoj ništa spremati (osim gibanice sa tetkinim sirom, supe od što starije koke, teleće čorbe, ruske salate, jagnjeće pečenje i tako...), nećemo se mi dugo zadržavati (dok se ne slegne večera. Bar nećemo noćiti).

Što više ubjeđuješ domaćicu da ne sprema ništa ona će tim više napraviti.
Drugi časovi Gostinske škole odnose se na odbijanje pića:

- Da li bi ste nešto popili?
Ma ništa, ne muči se.
- Kafa, pivo ili rakija?
Tim redom.

Samo sačekaš podoban trenutak, kažu strpljen-sit.
Da bi druga lekcija imala dugotrajnost mora se dobro proučiti treći čas. Treći čas je čas slušanja:

- Ljetos smo bili u Dubrovniku, kako je kod njih divno. Hoćeš da vidiš slike iz Neuma?
Divno, divno. Samo rad dovodi do odmora.
- Mala mi je diplomirala desetkom. Završila fax u roku. Ženo, daj tu diplomu iz ormara.
 Uvijek sam ja govorio da je ona pametnica. Na tatu.
- Kako ti se sviđa rakija? Domaća, ni kašike šećera!
Čini mi se odlična, samo ne mogu ocijeniti od tri čašice. Naspi još jednu.

Za goste ide i rakija bez šećera, samo ako udijeliš prave komplimente. Prije odlaska proučiti malo književnost, naučit par opisnih pridjeva i to je to.
Četvrta lekcija je oproštajna lekcija. Treba se znati dostojno oprostiti:

- Nek ste nam došli, dođite nam opet.
Ma na vas je red (doći ćemo čim prije). Hvala vama na svemu (osim na onom trosatnom tušenju).
- Ma doći ćemo, nemojte vi šta hatorit.
Ma kakvi to, nemamo na čemu. Samo vi nama javite kada budete htjeli doći (da se odselimo).

Nemoj da bi išta komentarisao dok se ne udaljiš sigurnih 100 metara. Ne maše on sa vrata da tebe isprati već da te oslušne šta ćeš reći.
Veoma kratka škola i veoma efikasna. Rijetko dobar zanat u kojima najbolji budu najdeblji. Po sopstvenom iskustvu mogu da kažem da je na Balkanu najbolje biti Gost. Gost kad dođe sve što svakodnevno nema u kući za Gosta ima. Kod nas je poznato da se tanjiri moraju isprazniti tokom jela, uvreda je za domađicu ako se nešto ostavi. Zato sam ja odlučio da promijenim zanimanje i da pokušam bar malo da se udebljam, inače ovi uljudni gosti ne znaju uvrijediti domaćicu i ostaviti nešto za mene.

Gdje si kulturo evo Pinka!

Prije nego što uđemo u srž teme samo da javimo najnoviju vijest. Dok vi ovo čitate Pink otvorio 3 nova programa.

Pretraživajući teletext televezije Pink naišao sam na jedan jako zanimljiv dio "O kompaniji" u kojem stoji:
"Program Televizije Pink je srce kulturnog, zabavnog, intelektualnog i političkog života.
Standardi i vrednosti kojima se rukovodimo protežu se i izvan našeg programa. Ulaze u svaku poru života. Nikada ne činimo uređivačke komrpomise. Ono što se trudimo da postignemo su kreativan radio i dinamična televizija u kojima možete uživati, koji informišu i obagaćuju duh."

Kao prvo da im čestitam na humorističnom teletextu koji do sada nisam stigao čitati, a veoma je originalan.
Hate i za mene što nisam kulturološki osviješćen i ne čitam literalne radove RTV Pinka.
Što se tiče ove objave na teletextu,  "Pink je srce kulturnog, zabavnog, intelektualnog i političkog života.", drago mi je što je neko iz redakcije objavio koliko je na  Balkanu gore navedeno struhlo i zahrđalo pa je Pink srce svega ovoga. Zadnji kulturološki događaj na Pinku bio je blok reklama u aprilu '95. kada je za vrijeme iste u pozadini se čula Bethovenova deveta simfonija.
Ali nije Pink kriv, krivi smo mi što nam je kultura postala to što jeste.
Intelektualni dio programa imaju samo petkom na televizija PRVA u emisiji "Veče sa Ivanom Ivanovićem" kada dotični priča o Pinku i njihovim emisijama.
Ali nije Pink kriv, krivi smo mi što mislimo da sve znamo pa nam je komentar na takve emisije "Šta će meni to, znam ja to i bez njih".
Zabavni program se sveo na reality programe gdje je nama zanimljivo gledati kada će neko prdnuti ili podrignuti, pa sutra isto čitamo u novinama na naslovnici "Skandal! Taj i taj podrignuo".
Ali nije Pink kriv, krivi smo mi što volimo ismijavati ljude koji se ne pretvaraju ni pred kamerama i od toga praviti zabavu.
Ulaze ljudi u svaku poru života, reklo bi se svako poru života koju sami osmisle i naprave. Kod mene od tih pora pojave se bore na čelu kad prebacim na Pink.
Na kraju, da mi nije za Pink ne bih znao kako ispuniti svoj duh, možda bi i aceton bio dobro rješenje.
Ali nije Pink kriv, krivi smo mi...
P.S.
Pink otvorio još 3 programa.