Opraštam ti sve greške,
greške koje si napravila u neznanju... Neznanje je tako lahko zaboraviti, ali ti
ne mogu zaboraviti i ono što si radila u znanju. To se čak ne može ni nazvati
greškom. Griješila si svojom voljom, a ni to nije bilo dovoljno pa si te greške
i ponavljala. Takve greške počnu da nanose bol, onaj neizbrisivi trag. Bol je
jedini osjećaj oko kojega se glava i srce slažu. Kada zaboli, i jedno i drugo
ti kažu: "Jesam li ti rekao!?" A na kraju, na kraju nam i ostane ista
ta bol čisto da nas napomene da smo još uvijek živi i da osjećamo. Skupe su te
greške, a da platiš da ih ne napraviš, nemaju cijenu. Valjda iz tog razloga i
ne naučimo iz tuđih grešaka.
Takav smo ti mi, volimo da iskusimo sve na
svojoj koži. Nema te osobe koja je nešto naučila na tuđim greškama. Sjećam se
jednog citata iz osnovne škole što je visio na zidu :"Čovjek se uči na
greškama, samo pametan uči na tuđim!"
Neka digne ruku ko je učio samo na
tuđim greškama....nema ga. To ne znači da smo glupi što smo pogriješili jednom,
ali jesmo ako te greške ponovimo i ne naučimo ništa. Onaj što je učio na tuđim
greškama neka se ne brine, život bez takvog iskustva i nije nešto zbog čega će
te starost pitati gdje ti je bila mladost. S toga, bilo bi lijepo da se bar
jedno nauči, kada se griješi da se ne nanosi bol drugima. Zavaramo se pa
pomislimo da nas nešto tako ojača, ne ojača nas već postanemo imuni na sve pa i
na ono lijepo kad dođe pomislimo da će nas neko iskoristiti, da je to samo još
nečija greška koja će se nama obiti o glavu. Nije ljubav biznis da treba
rizikovati kako bi se uspjelo. Pustimo vremenu da učini svoje, ono nikad nije
stalo, nešto će već pokazati, a nikoga neće povrijediti. Vrijeme je jedina
sekvenca u životu koja ne griješi i uvijek ide naprijed.
Opraštam ti greške i poklanjam ti vrijeme, i nemoj da sa njim pogriješiš.
