Neko vjeruje je da je karma kučka, ja sam onaj tip koji vjeruje da je život ipak malo veća kučka od karme. Uostalom da život nije kučka, karma vjerovatno ne bi ni postojala. Moram priznati da je i životu doprinijela budala poput mene da bude kučka. Možda sam u školi bio dobar učenik, u životu sigurno nisam. Toliko puta sam pao na životnom testu da me tri socijalna roka ne bi izvukla da položim taj test.
Kada se rodiš, prvo što ti pruže jeste ljubav, odgajaju te iz ljubavi i valjda prvo to i naučiš da dijeliš, ljubav. Život kao da vreba iza ćoška i čeka kada ćeš početi dijeliti ljubav da ti može udarati šamar. Pa kada ti udijeliš malo više ljubavi, život opuca malo jači šamar. Kada život opali, tako, malo jači šamar, ne vrijedi meni mnogo što se karma možda upalila. Živote ako sam ti iole mio, ohani sa šamarima, k'o brata te molim. Nisam ti ja od onih koje će karma nešto posebno utješiti.
Čovjek, tačnije njegovo srce, ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire. Kroz cijelo to iskustvo primanja šamara od života, trudimo se da nam srce ostane stijena, jako i prkosno, kako bi opet pružilo ljubav, ali što bi rekao Branislav Nušić "Kad imaš srce, ne možeš da imaš gaće". Rijetki su oni kojima razum prebiva u srcu, oni su te sreće da mogu samo sebe kriviti za svaki šamar u životu jer su im se i srce i razum dogovorili oko sopstvenih postupaka i odluka. Neće im se ni desiti tako lahko da se ta prkosna stijena okrnji. Međutim, u koga se srce i razum mimoilaze, kod toga je srcea već dobilo svoje kanale i pukotine i polahko se osipa i pretvara u prašinu koju će vjetar samo raznijeti u nepoznatim pravcima.
Za to vrijeme razum kao da leži negdje negdje u pozadini i govori srcu "Jesam li ti rekao!".
U jednom se sigurno srce i razum slažu, a to je da manje boli nož nego li riječ zabodena ispod rebara.
Naučih tako da svoju bol izrazim riječju, jer bol koja ne govori, guši srce sve dok ne pukne. Nadati se da će jednom izaći na isti put sa razumom dok se nije ugušilo i pretvorilo u prah.
