Nemam niti jedan dokaz da sam tvoj neko. Rijetko smo putovali, još rjeđe smo se slikali... Ne znam ustvari ni šta smo. Znam samo da mi fališ, kao vazduh živom biću, kao voda ribama, kao zagrljaj, kao neko najbliži na svijetu. A nemam niti jedan dokaz da sam tvoj neko. Tačnije, kada malo bolje razmislim, bio sam tvoj dripac ili žgoljo kako si ti imala običaj da kažeš. Onaj jednostavni ofucani dripac koji je mislio na tebe i kada su kazaljke na satu bile potpuno raštrkane. Malo je bilo 24 sata u danu, malo je bilo 7 dana u sedmici da se misli na tebe.
Ti si imala dušu čeličnu veliku kao Titanik koja je plovila kopnom i nije bilo fizičke prepreke, i nema je, pred kojom bi zastala, koju ne bi pregazila. Najveća i najteža prepreka bila ti je emocija. Sa njom nisi mogla da se nosiš, pred njom si zastajala. Te vrste prepreka na koje si nalijetala u životu učinile su da svoj brod moraš krpiti i nisi mogla sebi dopustiti da ti dripac napravi još jednu takvu od koje se ne bi više oporovila. Plovio sam sa tobom kao čamac za spašavanje koji visi sa strane tog velikog broda i tu sam bio samo u slučaju ako nešto krene po zlu, u slučaju nužde. Znala si da je to oslonac na koji se uvijek možeš oslonuti, ali za njega nisi toliko marila, ipak si ti imala čelik oko sebe. S tobom sam bio dječak, veseo i nasmijan. Jednim pogledom mamila si osmijeh na mom licu. Pravila si tu krivu liniju koja život znači. Nisi znala ili nisi htjela da znaš, da ispod tog osmijeha, u dubini duše tog dječaka postoji odrastao muškarac, kapetan. Kapetan koji je mogao čvrsto stajati za kormilom tog Titanika. Kapetan nije ni štakor, ni žena, ni dijete da napusti brod koji tone. Tebi je bilo lakše da u luci ljubavi ostaviš kapetana nego li da nastaviš da ploviš sa njim.
Da znaš da mi je stalo, ali se uporno ponašam kao da nije. Gradim zid oko sebe do kojeg ne može doći, ali ima jedna caka: Priđi mi, reci riječ i taj će se zid pokazati kaojedna obična kula od karata koja izgleda moćno dok ne dođe do nečeg pred čim pada. U suzi koju skrivaš pognute glave trista se čuda vide. Podignu tu lijepu glavu i pogledaj me bar. "Ja znam da je tvoja sreća samo tvoja stvar, ali zato tvoja tuga...to na moj račun ide". Čovjek se uči dok je živ. Tako sam i ja učio kako voljeti i ploviti morem nebeskim i ne, nisam se štedio. Jedno nisam učio, a to je tuga. Tu sam pao. Ko zna, možda ponovo uploviš u onu istu luku gdje si me i ostavila jer ti, eto, fali mornar za kormilom. Ako ništa, bar ćemo uvijek biti pod istim nebom, kao i večeras, kao i uvijek.
Provest ću život u luci, ako treba, moleći da me nisi preboljela, kao ni ja tebe.
I ako nekada udariš u ledeni brijeg, nešto što je jače od čelika, pred kojim ćeš puknuti znaj da uvijek postoji čamac koji visi sa strane tvoga broda.
